Novi solo album nedostižne Kristin Hersh fina je protuteža svom komplementu, odnosno hektičnim vrtlozima sa povratničkog albuma Throwing Muses. «The Grotto» je zatvorena, sporogoruća i lirska ploča na kojoj Hershova gitara i glas, minimalistička violina i dozirane klavirske dionice Howe Gelba djeluju istovremeno kao blagi potezi perjem i peckavi udari elektriciteta. Glazbena rješenja i lucidni poetski «hershismi» koje je Kristin davno patentirala istočkali su i ovaj album. Njene pjesme izviru podjednako iz hiperaktivnog uma i kompleksne/intenzivne emocionalnosti, te su zbog toga daleko od jednodimenzionalnosti i laganog razumijevanja. Kod Kristin je najimpresivnije kako njene pjesme možete osjetiti do ponekad i gole fizičke reakcije kao što je neugodno titranje u utrobi, no kako ste istovremeno i bespomoćni ukoliko ih pokušate racionalno objasniti. Ne znam koliko je toga sama svjesna, no Kristin introvertno i osobno s lakoćom pretvara u univerzalno. Npr. «Vanishing Twin» ili «Sno Cat» se od svog epicentra šire s fascinantnom gracioznošću i bez ikakvog napora. Prethodnik «Sunny Border Blue» je bio ako ne mnogo prozračniji onda definitivno manje komoran od ovog albuma koji više vuče prema «Hips & Makers». Prigušite svjetlo te dišite sporo i duboko.