Obično se kaže kako se piscem postaje u trenutku stjecanja vlastitog glasa, glasa koji čovjeka diferencira u odnosu na dominantnu književnost. No kako tretirati pisca koji je do difrencijalnog osjećaja došao mimetizirajući manjinsku, getoiziranu literaturu svoje zemlje? Možete li zamisliti hrvatskog pisca koji u želji da ispriča pomaknutu priču, težište, likove i situacije postavi među Rome? I da kroz epizode o njihovom snalaženju ovdje, ispriča priču o nama?
A britanski pisac Tony White svojim je romanom 'Foxy T'' napravio nešto slično. Ušao je, naime, na teritorij onog famoznog «drugog», literature engleskog govornog područja koju se zadnjih desetljeća pokriva terminom 'postkolonijalne proze', i kroz imaginiziranje bangladeških likova stvorio amalgam od tri glasa koji se u njegovom romanu stapaju u jedan. Pisan jezikom koji se govori na ulici, a koji je mješavina engleskog engleskog i azijskog engleskog, još je u naraciji suprotstavio ova dva idioma, kroz pripovjedačev glas, i glas svojih likova, dobio je i treći jezik, onaj na kojemu je napisao knjigu. Na naš je jezik izvrsno prevedena tako da ćete imati priliku ovu djelomičnu iščašenost i sami osjetiti.
Vjerojatno ključni utjecaj na Whitea ostvario je James Kelman, pisac koji je na sličan način opsjednut nastojanjima da autentični glas, kojim govore živi ljudi, arhivira u svojim knjigama, a one podjednako kao i 'Foxy T' izmiču svim recentnim literarnim kanonima. Revolucionarnost ove proze je, paradoksalno, upravo u njenom povratku korijenima. Obojica pisaca se u intervjuima pozivaju na Dickensa i Twaina koji se nisu ustezali davati glas manjinama, neobrazovanima ili onima bez perspektive, a taj zabilježeni manjak perspektive glavni je potencijal Whiteove knjige, koji je uspio u svom nastojanju da jednu socijalno i društveno kompleksnu problematiku izrazi jednostavnim, poznatim riječima i sredstvima.
Njegova se priča odvija u Internet shopu u tipičnom siromašnom londonskom predgrađu kojeg preplavljuju imigranti. Glavni lik Zafar opsjednut je djevojkom Foxy T koja vodi spomenuti shop sa svojom prijateljicom Ruji Babes, i veći dio romana vrti se oko njegovih bezuspješnih pokušaja da ostvari seksualno-bračnu fiksaciju. Oko shopa mota se popriličan broj Zafarovih znanaca, koji mu kao oblik dobrodošlice nude posao sitnog dilera, a tu je još i bratić od Ruji Babes čija akcija na kraju zaključuje cijelu priču.
Iako je stilski i kompozicijski jednostavan, White nipošto nije neefektan. Priča koju priča izražava urbani podspektakl o socijalnoj kopči između pravog kriminala i pripadajućih mu morskih pasa, čije se postojanje samo naslućuje kroz gotovo cijeli tekst, i običnih, malih ljudi koji se pokušavaju snaći legitimnim sredstvima. Ono što svi zajedno dijele, zove se neiskustvo, nedostatak prilike, bijeda, droga i želja da se bježi što dalje od tog negostoljubivog mjesta. Samo što se, naravno, nema kamo otići.
Whiteovi likovi su prepušteni slučaju što znači samima sebi. Tako da je njihovo nesnalaženje u relaciji spram dobro organiziranih državnih sustava nešto što se podrazumijeva samo po sebi, isto kao što je sitna prevara jedini način da se dođe do ozbiljnijeg novca s kojim bi čovjek mogao nešto započeti. U rečenim okolnostima najprirodnija stvar na svijetu koja se može dogoditi životno neiskusnom dvadesetogodišnjaku je da se oženi za djevojku koju jedva poznaje, a ona je, kao i jezik kojim je ispričana njegova priča, hibrid ulične straight filozofije i predrasuda staroga bangladeškoga kraja. Smiješno je što su svi likovi izloženi golemim količinama bezizlazja, pa Zafara, baš kao što zna biti i u životu, od ostvarenja snova dijeli tek nešto malo 'štofa'.
Ali njega nije nedostajalo Tonyu Whiteu, koji je uspio biti kompleksan pišući jednostavno, i koji je pišući o drugima, onima koji nemaju dobre izglede, ispisao literaturu koja takve izglede posve prirodno stječe. Zadnji zavrtanj u romanu, kada White pred sam kraj podigne kameru iznad cijelog kvarta, ima u sebi akumulacije za pravo majstorstvo, i jedna je od najautentičnijih kvartovskih literarnih posveta napisanih u posljednjih nekoliko godina. White ima nježan glas kojim govori grube i očite stvari, a njegova konstatacija kako nema razlike između zatvora i gradskih ulica, jer čovjek uvijek naleti na neku živicu ili ogradu, neće se moći prenijeti na njegovu literaturu, kojoj su parcelizacije nepoznate.