Premda je uspoređuju s Margo Timmins (Cowboy Junkies) i Hope Sandoval (ex-Mazzy Star), Jennifer Charles nije nova fatalna žena rock and rolla. Pjesme s trećeg albuma njezinih Elysian Fields trebale bi živjeti u mraku, ali one u tami nemaju dublju ljepotu, ne ispunjavaju prostor i ne ostavljaju vrijeme za sobom (poput "Misguided Angel" Cowboy Junkiesa ili "Ghost Highway" Mazzy Stara). Autorica "prehladna za dodir", Charlesova se doima poput Nore Jones koja smrtno ozbiljna pjeva Baudelairove "Cvjetove zla". Prije nego Junkiesi i Mazzy Star, Elysian Fields podsjećaju na Shivaree ("Stop The Sun"), čak Morphine ("Shrinking Heads...") i u najslabijim trenucima Garbage ("Scratch"). Nisu, zapravo, daleko ni od onoga što rade Portishead ili Goldfrapp. Ne može se poreći da Elysian Fields ne hvataju u svojim pjesmama "spleen" velegrada, no on je prefabriciran, prezasićen produkcijskim (i skladateljskim) "restlovima" i ne daje "viša značenja" malim, intimnim, tjeskobnim dijelovima naših života (barem mojega, gdje su Margo i Hope uvijek dobrodošle). Drugim riječima, Jennifer Charles zna zaviriti iza zatvorenih vrata, no ne usudi se ući u sobu prepunu tame, cigaretnog dima, alkoholnih isparenja i - tjeskobe. Zanatski korektno, ali daleko od uzora.