Pojedine knjige i autori opiru se klasifikaciji, i gotovo da ih je nemoguće smjestiti u kontekst, a svako standardno navođenje prethodnika ili nasljednika samo dodatno mistificira njihovo pisanje. Ne radi se samo o pukoj generacijskoj nesvodljivosti pod zajedničku emotivnu šifru, dapače, ona naizgled niti nije poseban problem, jer dodirnih točaka između autora uvijek ima više nego mjesta različitosti, ali je u pitanju tretman istih, i količina odmicanja od standardizirane ponude. Postoje, ukratko, ljudi koji imaju talent da poslagane stvari preslagivanjem smjeste u novi kontekst, a on je toliko diferencijalan od trenutne dominante, da takav autor ostane buntovnik u odnosu na svoju generaciju. I ostane nepročitan, iako, doduše, obilato iznagrađivan. U prošlosti američkog romanopisanja tako su bili tretirani Thomas Wolfe i Henry Miller, dvojica pisaca koje je Don DeLillo očito nadahnuto čitao pišući svoj roman prvijenac 'Americanu' koji je objavljen sad već davne 1971. godine. Glavni junak 'Americane' televizijski je urednik David Bell koji je već u dvadesetosmoj godini ostvario američki san, uspješan je, dobro situirani ženskaroš koji gotovo opsesivnu pažnju posvećuje svojem izgledu. No, u jednom trenutku izmiče već ustanovljenom redoslijedu svog života i tijekom puta po Americi - za vrijeme kojega je trebao snimiti film o Navajo indijancima - otkači svoju ciljanu životnu priču, i u maniri godina u kojima je roman pisan, počne otkrivati autentični život. Radnja romana smještena je na sam kraj šezdesetih, a dio opuštenijeg svjetonazora konstruiranog od strane tadašnje underground kulture, sasvim se ugodno smjestio u drugi dio ovog romana. 'Americana' počinje furioznim opisivanjem životnog ritma medijske korporacije u kojoj je sve podređeno izgledu, ljubavnim vezama i mladosti. David Bell na početku je tipični kotačić takve mašinerije, a sam roman počinje u potpuno aktualnom ruhu novog američkog romana poput Franzena ili Moodya, da bi se tijekom čitanja, stvari nešto predvidljivije rasplele u priču snažno obilježenu bitničkim literarnim i hipijevskim životnim storijama. Samo, DeLillova izvedba je nešto što vrijedi doživjeti. Millerovsko-Kerouackovska mistička iskustva ovdje su svedena na ljudskiju mjeru, i bez obzira koliko se David Bell u nastojanju da svoj život učini stvarnim odmakao od korporacijskih mlinova, cijelo je vrijeme, barem u pozadini, moguće 'čuti' kako oni melju. Iako bi identifikacijske točke njegova junaka današnjem čitaču mogle možda biti «passe», od Coltranea pa do svjetonazora koji tako obilato precjenjuje značaj 'on the road' situacija, Don De Lillo je snažan pisac koji je u svakom trenutku puno više od pukog arhivara vremena u kojemu živi. U tridesetak spisateljskih godina napisao je trinaest knjiga, a naslov kojim je počeo, mogao bi kao opis stajati iznad cijelog njegovog djela, isto tako kao što bi mu podnaslov mogao biti 'underworld'. To je ujedno i naslov jednog od njegovih posljednjih romana u kojima je pokušao ostvariti sliku homogenizirane nacije, i to na način da je iz nje jednostavno izbacio ženske likove. Muškarci na putu neonskog prosvjetljenja od 'Americane' do 'Underworlda' u DeLillovom su opusu zaista prevalili velik put, vjerojatno najduži za koji američka recentna proza zna, tako da nije slučajno što ga se u SAD-u apostrofira kao trenutno najvećeg pisca kojeg imaju. On ne samo da je izgovorio ideje vremena, nego se i njima, između svega ostaloga, poslužio kako bi izrazio osipanje i fragmentiranje individualnosti, progovarajući o tom rasapu i na tematskoj i na formalnoj razini. DeLillo je napisao roman koji počinje linearno i konvencionalno, da bi na kraju eksplodirao u metaforički psihogram onoga što se obično naziva duhovnim stanjem nacije. Pri tome ne davi kritikama i jeftinim moraliziranjem, nego jednostavno slaže pločice kao klopku kojoj je nemoguće izbjeći, a klopka se zove 'Americana'.