Prizor nije izmišljen nego je viđen vlastitim očima: na televizoru domaći hip hop spot, a ispred je djevojčica od pet i pol godina koja fiksira izvođača i ponavlja na tepihu njegove pokrete. Slijedeća scena također je stvarna: na poslu koji je takav kao da mu ga je sam Bog dao za neke neodređene, mutne, u svakom slučaju njemu samom nejasne zasluge, osim ako se ne radi o plaćanju unaprijed za neviđeno junaštvo koje tek treba napraviti u godinama koje slijede, otac te djevojčice na računalu sluša pjesmu uz koju je plesala njegova kćer. Na vrata kancelarije nitko ne kuca, a i da kuca, pjesma je slušača tako 'potrefila' da bi bilo 'no sikiriki'...

Probajte zamisliti pjesmu u kojoj se sin obraća ocu, nestalom u logoru: 'Dragi moj oče, ama zapravo-tata! Sjećaš se, tako sam te zvao prije rata...' dok u pozadini tutnje nervozni beatovi preko melodije prelomljenih koljena, a priča o mladiću koji zaziva sjenu vlastitog oca, nestalog u logoru, zvuči kao da se otpliće sama-iako smo što na televiziji, što uživo, imali prilike vidjeti one koji su je zapetljali-i pred našim očima izranja tuga mladog čovjeka koji s nadom čeka očev povratak za koji možda zna da se neće dogoditi, već stoput su mu rekli da mu je otac mrtav, ali on na to prkosno odgovara, ali ne i za mene.. On bi najviše na svijetu želio s tatom otići na utakmicu, a iako ga se jedva sjeća, zna da ne bi bio dobar s ovima, a uvjeren sam da vam njih nije potrebno posebno predstavljati. Da ima Boga, kaže mu majka, došao bi on na razmjeni...Pjesma se zove 'Down' i ježi kožu, u jednom stihu priča o policajcu koji je također bio u logoru u Srbiji, i to baš s njim, ali mati ko mati, ona najgore pati..ima tablete i dobre je volje. I pjesmu završava krikom: 'Ne brini! Ja ću brinut o staroj! Voli te sin tvoj! Babo moj!'

Ljudi kojih više nema i živi mrtvaci, od kojih je rat napravio strojeve za ubijanje, guste nacionalističke situacije, sitni i krupni kriminal, potpuni rasap društvenih vrijednosti, i mali, zaprepašteni čovjek, koji bi draga moja vlado/ja bi imo djecu rado/daj mi dobru plaću/i napraviću ih stado, potpuno u svojim pjesmama svjestan da je danas velika faca/sutra opet kita, na jednom mjestu na albumu priča ovakvu priču:

On je mlađi i ne možeš mu objasnit zašto sve Srbe treba na vrbe, i on voli baš nju, Srpkinju, Milanovu kćer, i on zna da su ocu svi u postrojbi poginuli od četničkog metka, ali on i ona, oni su urbana djeca, idu na koncerte i partye, ne zanimaju ih HVIDR-e i komunističke partije....i on dovodi djevojku doma, otac sjedi za stolom, a na zidu Spomenica i Franjina slika, i pada pitanje:mala kakao se zoveš, Milana, prezime nije bitno, kako nije bitno, bitno je bitno, i kad čuje prezime kaže sinu, mali zbilja imaš muda kad mi u kuću dovodiš četnikušu, a momak odgovara, ona je meni sve, ona je moja Maslenica, moj rat, moj Haški sud...

U najplemenitijoj tradiciji bosanskh pripovjedača na tragu ranog Zabranjenog Pušenja i Elvisa J. Kurthovicha, koji su uspijevali patnju i krizu vidjeti iz nekakvog nakošenog ugla, tako da su te prijelomne stvari znale izgledati totalno 'razglobljeno', a bogme često i svedene na svoju bit i nekakvu ljudsku mjeru, Edo Maajka na ovom albumu portretira magični trokut na relaciji Brčko/Arizona/Zagreb, a u cijeloj priči nevjerojatno je baš ono što je ujedno i logično. Naime doslovno nijedan redatelj ili pisac, sa eventualnom iznimkom Tomice Bajsića u prvoj, briljantnoj zbirci pjesama, nije tu grozu ovih avetinjskih prostora bez perspektive i jasno ustanovljenih granica, po kojemu još uvijek marširaju sjene ubijenih ljudi, definirao tako točno kao Edo Maajka.