"Tek slovo pokaže svu bjelinu papira", napisao je nekoć majstor kratke pjesničke forme Boris A. Novak. Tek vrisak Carle Bozulich pokaže svu žudnju tišine, dodao bih. Takve glasovne kaskade rock and roll je poznavao samo jednom, davno, prije dvadeset i više godina, i pripadale su Texacli, zaboravljenoj, mahnitoj pjevačici grupe Tex And The Horseheads. Doduše, otkada je Carline The Geraldine Fibbers počela prekrivati prašina zaborava i otkada je počela raditi samostalne ploče ona vrišti sve manje, što ne znači da pjeva s manje osjećajnog intenziteta. Dapače. U novije vrijeme Carla Bozulich opasno prijeti postati svojevrsnom indie inačicom Emmylou Harris. Na svoje se dvije ploče ona predstavlja kao osebujna interpretatorica, spremna zapodjenuti bitku s pjesmama u koje se malo tko (ili, možda, nitko) prije nje nije usudio taknuti. Nakon što je prošle godine na nezamisliv način "oderala kožu" s klasičnog remek-djela Williea Nelsona "Red Headed Stranger" (pri čemu joj je, gle ironije, asistirao stari Willie), nedavno je objelodanila ploču znakovita imena "I'm Gonna Stop Killing". Opet su u središtu pozornosti izuzetni coveri. "Blue Eyes Crying In The Rain" (Fred Rose) i "Running Dry" (Neil Young) najpoznatije su pjesme u Carlinu izboru. Valja međutim čuti starog favorita iz vremena The Geraldine Fibbersa, pjesmu "Outside Of Town". U trinaestminutnom art-punk-country-cabaret krvoproliću ona je isječena do neprepoznatljivosti. I opet je gost na albumu Willie Nelson, i opet ona pjeva ravno iz kostiju i opet iza svake od devet ponuđenih skladbi vreba njezin mračni životopis ispisan u grijehu heroina i prostitucije. Carla Bozulich doista stvara umjetnost da ne bi umrla od istine.