Otkada sam ugrabio njezin prvijenac "Reckless Burning" (otprije dvije godine), Jesse Sykes se ne mogu riješiti. Zašto? Jer me natjerala da se bojim samoće. Jesse je, ako se mene pita, uz Lauru Veirs najbolja nova američka kantautorica (a konkurencija je doista velika). Veirsova i Sykesova dobre su prijateljice i obje su glazbeno stasale na gradskoj sceni Seattlea. Prvo ime Jesseinih The Sweet Hereafter njezin je muž Phil Wandscher, nekoć u Whiskeytownu. Majstor na gitari. Prateći band uključuje i bivšu violinisticu The Walkaboutsa Anne Marie-Ruljanchich. Njih su dvoje izuzetno važni u građenju gubitničko-ovisničkog ozračja pjesama Jesse Sykes. Nedjeljive u čvrstom zagrljaju, one najfinijim gitarističkim andanteom utječu jedna u drugu i gube se u nježnoj i drhtavoj ljubavnoj igri, dok se violina "sudara s antitvari i spaja djeliće prostiruće noći". Na svom drugom albumu "Oh, My Girl" Jesse je do savršenstva dovela vještinu stapanja sa sjenama (a to zvuči otprilike kao da Whiskeytown, iz vremena svojega albuma "Strangers Almanac" i bez Ryana Adamsa, prate Margo Timmins na imaginarnom "Trinity Sessionu 2"). Svoje estrogenom bogate pjesme ona pjeva glasom ponosne i prkosne žene, oporim i maznim, istovremeno, glasom što živi u treptaju, glasom kojemu je dorasla samo vokalna ekshibicija najbolje country-soul croonerice Neko Case. Ne bih duljio, stvari su jasne - Jesse Sykes & The Sweet Hereafter učinili su nemoguće, stvorili su ploču za nijansu jaču od moćnog prvijenca, skromno i zatajno remek-djelo ženskog promišljanja ljubavi, života i smrti. Pet zvjezdica.