Skupa sa Sufjanom Stevensom, Laurom Veirs i još ponekim folky osobenjakom, Devendra Banhart je ultimativni novomilensijski kantautor. Poput Sufjana i Lure i u njemu pupa neki drugačiji autorski jezik, pa su njegove ploče male oaze tišine. Tišine koja ohrabruje, one koja nije puko prisuće šutnje, već njegova vlastita tišina koju će rado kroz pjesme podijeliti s drugima. Velika je to vrijednost u svijetu u kojemu se okruženje tišine smanjuje svakodnevno i kada je samo pitanje vremena kada je uopće neće ni biti. U Devendrinim venama teče pola teksaške i pola venecuelanske krvi, osvjedočeni je svjetski putnik, squatter, diplomac umjetničke akademije u San Franciscu. Bio je tipični 4-track kasetaš, dok ga Michael Gira nije nagovorio da pristupi Young God Recordsu. Njegov hvaljeni prvijenac podužeg imena od prije dvije godine (obično ga se skraćuje na "Oh Me, Oh My"), prije nekoliko tjedana naslijedio je album "Rejoicing In The Hands". Produkcijski rezovi Michaela Gire nenametljivi su, pa sve ono čime nas je Devendra privukao na svom prvom albumu živi i ovdje. Još zrelije, bujnije, smislenije. Devendrina sposobnost autorske mimikrije svodi se na sljedeće: što je buka novog tisućljeća veća i jača, on je tiši, osobniji, povučeniji u svoju ljušturu, zamišljeniji nad svijetom kojemu ne želi pripadati. Uostalom, Devendrina je pjesma glas razuma u zemlji koju potresa duhovno siromaštvo i u kojoj, nije za vjerovati, za otvaranje bankovnog računa štediša kao nagradu dobiva na poklon vatreno oružje. Devendra je izuzetno zanimljiv i vješt u svojemu akustičnom minimalizmu. Na malom je prostoru sposoban činiti nebrojene lirske i skladateljske piruete, spretno balansirajući na oštrici bizarnog (pri čemu je nalik na Daniela Johnstona ili Johna-Mountain Goats- Darniellea).Tako je , npr., u igrivoj "Poughkeepsie" krasno uklopio priču o Elvisu i pri tom još savršeno skinuo nekoliko kraljevih vokalnih fraza. Premda su mu pjesme odjevene u priprosto akustično ruho, u podtekstu (treba dobro osluhnuti!) one su pravi mali kalamburi, u kojima se veselo sudaraju blues, ragtime, engleski folk, country (među najzanimljivijim komadima su - "This Is The Way", "Will Is My Friend", "See Saw", "Todo Los Dolores" itd.). Vetiver su, pak, skupina iz San Francisca, čiji je pridruženi član i Banhart. Album bez imena njihov je debut i ugostio je brojne rock uglednike (tu su: Colm O'Coisoig iz My Bloody Valentine, potom Hope Sandoval, pa često spominjana kantautorica Joanna Newsom i još neki). No malo se tko od njih nameće svojom osobnošću, svi su primjereno svedeni na ljupki akustični minimalizam Andyja Cabica i njegovih Vetiver. Nadahnuti amateri, Vetiver rade prave male "koane" od pjesme. "Oh Papa", "Farther On" ili "Arboretum" tako dijele jedno davno razmišljanje nesretne pjesnikinje Sylvije Plath. Ono glasi: "Što je pjesma?". - "Čestica prašine".