«Hearts Of Oak» poletnog Ted Lea i banda je album kojem je teško odoljeti. Žustro, okretno i sa puno entuzijazma, ovaj album vam kao infuzija zabodena u venu vraća volju i energiju. Ne znam za vas, no za mene je to danas kada nas valovi glazbe oplahuju uglavnom distanciranim i samougađajućim «ja-samo-sviram» apstrakcijama ili inačicama suvremenog weltschmerza više nego dobrodošla injekcija. Ted Leo ne treba agresiju i snagu garage riffova, te primjerice ovdje nema mnogo dodirnih točaka s onim što su žurnalisti koji su prethodnih cca. 20 godina bili prezaokupljeni s nečim drugim nedavno nazvali «novom rock revolucijom». Ovdje riffova i manifestno tvrdog rockerskog stava ne treba jer su talent, elan i ushićenost od koje Ted Leo i njegov band jednostavno vriju više nego dostatno gorivo. Ted Leo iz melodije u refren i iz akorda u akord skače samo svojom lucidnošću i nevjerojatnom količinom duha. Poslušajte «The Ballad Of Sin Eater» i uvjerite se u to što je sve ovaj čovjek sposoban ispričati. «Hearts Of Oak» je pametna ploča. Uostalom, to možete zaključiti i iz samih odrednica zvuka i estetike ovog albuma: Elvis Costello, Billy Bragg, The Jam i punk Dischord škola. Zabavno i odrješito, srčano i srdačno. Ma, odlično!!!