Mlada Kanađanka Kathleen Edwards još je jedna autorica koju će se uspoređivati sa Lucindom Williams. Iako glazbeni jezik kojim se služe nije isti: Lucinda je majstor turobnih country blues rock ispovijedi, a Kathleen svoju ironiju koja zna prijeći u cinizam pakuje u country pop, i zvuči kao da je za njen habitus značajniji Paul Westerberg nego bilo koja od svetih krava alt. country scene. Prije svega zna napraviti pjesmu , a to je danas rijetkost.
Ali zato nije rijetkost da netko iz Canade usnimi takozvani americana sound bolje od svojih južnih susjeda. Sjetite se samo Neila Younga ili Blue Rodeo. Nešto slično se dogodilo i ovdje: artikuliranost Edwardsove zapravo opravdano povlači ovako visoke komparacije. Ona nije snimila album na kojemu se stenje i očajava zbog tegoba života-poneki je uzdah doduše moguće čuti-to su pjesme o propalim prijateljstvima, dok je vezama sa starijim muškarcima podigla mali spomenik (veći valjda ni ne zaslužuju). Ako je dobra stara Lucinda Williams južnjačka utjeha, onda bismo mogli reći da sjever-sjeverozapad uzvraća udarac: kvalitetno, radiofonično i napeto kao svaki prelazak iz mladosti u zrelije godine. Iskustva koja stječemo prelazeći tu granicu pozadina su zbivanja ovoga albuma.