Za mene, Steve "Dusty" Wynn je prva osoba današnjeg rock and rolla! I tako već dobrih petnaestak godina. Zašto? Nepopustljivi individualac, uvijek na svojoj strani, on je preživio brojne diskografske poraze, nekoliko rastura svojeg starog banda Dream Syndicate, alkoholnu ovisnost i još štošta. Iza njega je petnaestak albuma skromnih tržišnih dosega (DS, ad-hoc band Gutterball, Danny & Dusty, solo), a on i dalje, tvrdoglavo, radi pjesme iz manje sebičnih poriva nego što smo na to navikli - dio sebe, putem njih, on doista dijeli s drugima. To zovemo i s k r e n o š ć u, zar ne? Wynnove su pjesme savršeni argument za tezu da se istinski rock and roll može primati (i davati) tek na jedan jedini način - onaj subjektivan i osoban. Nikakve studijske vratolomije, nikakva čudesa od spotova, nikakva medijska halabuka ne mogu nadomjestiti Wynnova osjećajna poniruća bez zadrške.
"Amerika je u našoj podsvijesti", ustvrdio je jednom Wim Wenders i lucidno pojasnio svoju (i našu) glad za rock and rollom.U pjesmama velikog rock umjetnika Stevea Wynna "amerika" nije tek zemljopisno odredište, ona postaje "plutajući" mitem kojega, htjeli mi to priznati ili ne, često (i nesvjesno) prizivamo kako bismo riješili vlastite dvojbe i strahove. Unatrag petnaestak godina, sa Steveom "Dusty" Wynnom i "zidovima" proveo sam više besanih noći nego s većinom dragih ljudi koje poznajem. Držim da sam u najtrusnijim razdobljima svog života bio bukvalno "spašen rock and rollom". Wynnovim pjesmama ponajviše.
"Static Transmission" je njegova osma samostalna ploča. Ponovno formata dvostrukog albuma. Na drugom su disku tri "bonus" pjesme i sjajni cd-rom dodatak. Dvostruki album "Here Comes The Miracles" od prije dvije godine neporecivi je Wynnov tour de force. "Static Transmission" je tu negdje. On lakonski kruži vlastitim opusom, pa je primjerice fragilna, uvodna "What Comes After" nostalgično podsjećanje na vrijeme njegova solo prvijenca "Kerosene Man" , dok su pjesme poput "Candy Machine", "Amphetamine" ili "Keep It Clean" nastavak opakog psihodeličnog oplitanja s albuma prethodnika. Najbolji trenuci, međutim, slijede kada Chris Cacavas svojim klavijaturama "službeno" isprati prvi disk negdje u kišnu noć - "Charcoal Sunset" i "A Fond Farewell" vjerojatno bi rado poslušao koji junak iz romana Georga P. Pelecanosa, inače omiljenog Wynnovog pisca i čovjeka kojemu podosta duguje u građenju usamljeničko-sjetnog ugođaja svojih skladbi. Slijedi jedna skrivena, bezimena i "neregistrirana" pjesma za kraj, malo low-fidelity folk-rocka, tek da sebe i nas podsjeti na počelo svega u rock and rollu. Bonusi s drugog diska nisu otpaci ili dodaci. Riječ je o tri krasne, punovrijedne skladbe. "Nothing Like Anything" mogla bi se svidjeti poklonicima zadnjeg razdoblja grupe Yo La Tengo.
Chrisa Brokawa nema uz sastav The Miracle 3. Razlozi njegova odsustva nisu mi poznati, no činjenica je kako su Wynn i drugi gitarist Jason Victor bez imalo muke nadoknadili onaj sjajni dvogitarski "drive" s "Miraclesa". Album je ponovno sniman na zapadu SAD-a, točnije u Tusconu, u studiju "Wavelab" producenta Craiga Schumachera (Calexico, Giant Sand itd.).
Ukratko: još jedan kreativni trijumf Stevea Wynna, nekoć najvećeg alkosa u rockerskim krugovima Los Angelesa, danas žitelja New Yorka, osvjedočenog gurmana i ljubitelja kolača (moj čovjek, definitivno!). Godine 2001. moj najdraži album bio je "Here Comes The Miracles". S velikom sigurnošću mogu reći da će to ove godine biti "Static Transmission". Ovih pet zvjezdica tek su početak cijelog sazviježđa kojega darujem Steveu "Dustyju" Wynnu.