Terra Mater
Iz svojih prsa očnjacima i noktima
iskopala je slinavi sitni komadićak srca (bilo je svježe i nijemo)
i odgojila ga u tijelo, povezala kapilarama i žilama
i sad me žvače i sabija u lopticu veličine bisera i boje svoje krvi
nosi me pribodenu na uhu i mrvi
u svoj čaj od metvice za bolju probavu prije svakog ručka
(žderačica suza, ima apetit za iznutrice)
svoju krv od koje je skuhala
moje kosti zove ugovorom i moju broncu tka u loše ispolirane broševe
ali zrak je hladan na visini njezinog ramena
gdje me pribola
da iz njezine sjene gledam svijet
pa nije bilo druge nego da evoluiram
u kržljavi padobran s krilima
punima paperja, mekim, krhkim
i napustim mjesto na kojem me čuva, džep u koji se slijeva njezin znoj
rekla sam: pustite me! Gospođo Gajo, Željezna harpijo;
i sve me moje pobožne sestre mekih glavica i ljupkih očiju sad zovu vješticom
zuje pod mrazovitim mjesecom, grakću mi oko srca
i mažu me katranom
presjekla sam grimiznu posteljicu, tkaninu u kojoj me istrgala iz sebe
i objavila interregnum
praboginja koja kuje noževe
pala je
i nestala u daljini u mome oku
s njom i svi bogovi-pelikani, gutači praznina
nestali su da se spustim, nježno i bez snjegova
na glavu cvijeta svetog limuna
Američki san
na poleđini američkog sna piše da je
rukotvoren u nuklearki na jednoj planini na istoku europe
zato slušamo teorije zavjere i znamo da su avioni zapravo biseri među oblacima,
glinene golubice koje katapultiraju na mjesec
dok svrstavam one bezimene komadiće lončarije
arheološke iskopine koje nitko neće
razumijem da se tu radi o radio prijenosu
za koji ljudi misle da dopire iz antarktičke amerike ljudskog postojanja
ali to je krivo, to je
duh mašine koji pokreće mračnu rupu svemira
i ljubavna pjesma,
a ona dopire
iz samog srca mliječne staze
na radiju sad čujem klasični koncert zove se
američki je san patetika
teorija zavjere kune se da
svemir je iluzija,
kriva frekvencija s nekog drugog svijeta –
bajka koja pulsira
Čovjek i njegovi simboli
Ja uz cestu tražim simbole
vidim samo natpise na apartmanima
dobrodošli, gubite se
volim ruševine jer volim umjetnost kažem tiho
pomalo sumnjičavo jer što je uopće ljubav i što umjetnost i što kraj
i ovih dana govori se ne da je bog umro nego da je bog ona
pa ne znam bi li trebalo podići nove crkve da budu
udobnije za jednu ženu
(proporcije muške nagosti i ženskog praiskonstva jesu drugačije)
nježno mjesto na koje da položi svoju glavu
nakon kuhanja, pospremanja i čišćenja
za svijetom koji je prepun odbačenih bočica (antidepresiva),
i traženja lijeka za sve nečistoće ljudske želje za slinom i krvlju –
ljekarne za biljke bit će nove kapele
jednom kada svijet bude čist
od svake simbolike
ljetno sabiranje vremena
priljepci – ružičaste gume za žvakanje
moja koža upija sve oštre kutove kamena
bijelo svježe meso kopnene zvjezdače
(ovakvo se ne kupuje nigdje)
moru odbacujem kožu i ostavljam otiske
u njemu ima previše bogova, masti od kreme za sunčanje,
pilećih kožica od izgubljenih ručkova
– morfološki transparentan, slani svemir u retrovizoru
dok se udaljavam šapuće o pravilnom disanju
njegova pjena, kapi koje sijeku
velike sunčane breskve
zrele, mjesečasto bijele, vraća na obalu
gdje vrpoljimo prstićima, na rubu blatnog parkinga
ispred tri monumentalno bezlične betonske vile, suprotno od slobode
nigdje ne počinje kraj njegova življenja
slani svemir nema krajeva
uvijek nadživljuje gubitnike
vlasnike jeftinih maštarija
Kamo odavde
Osjećam se MALO sumnjičavo jer su mi lagali da je budućnost sveta
I jer je svijet samo kriška jabuke koja fermentira na suncu
a ja sam samo sitnokožna i najradije bih
od svoje volje bila samo ništa
obećali su mi da je svijet gorući orgazam zapravo je
hladna olupina
maknite od mene glupe formulare i radije
recite kako da dobijem pravo na stanovanje ispod krova gljive
i riješim se asfalta koji mi se lijepi za dno duše
svijet me naučio samo:
glupačo, izribaj kožu
crveno, dok ne razdereš epidermu;
upravo zbog grižnje savjesti poradi svojih grijeha koja je stup našeg obrazovanja
danima izbjegavam jedan kratak bolni pogled ispod poklopca svježeg sira
koji stoji otvoren godinama (otprilike dva tjedna)
obećali su mi sve, ali ne i priručnik o tome kako da se riješim plijesni
iz frižidera, iz simbolično tupog kuta duše
jednostavno su me izvukli na ovaj svijet i šutnuli
u reality show s kulinarskim podtonom
gdje stoku hrane čajem od suza djece sustavno tretirane protiv nametnika
i mjehurima od sapunice, koji se samo raspliću oko mene
– napredak je iluzija,
šamar uvijek boli isto