Još jedna nova godina u velikom gradu. I gdje drugdje nego: klub Krug na glavnom trgu. Logo: izblijedjelo šarenilo Kvadrata s koncentričnim krugovima Kandinskog. Mina se smije sebi u bradu dok ga gleda: vlasnik nije poznavatelj umjetnosti, to je nasljeđe iz nekog prijašnjeg vremena. Nju grije samo alkohol u krvi – onoliko koliko je popila da izdrži smjenu – i smiješno kratka konobarska pregača dok po njoj padaju čitave maramice snijega. Pero Pedijatar, vlasnik Kruga, poslao ju je da provjeri što je s kolegom Mislavom. Po ovom alpskom vremenu on trenutno bljuje u kutu koji su obilježili drugi pali borci prije njega i, kako mu odlično ide multitasking, u isto vrijeme balansira s dovoljno svijesti da se ne prevrne na glavu, dok po njemu titraju pjege svjetla projektora, koje dopire kroz okrugli stakleni prozor na vratima kluba. Mina je potpuno u redu, samo je gladna. Smjena je negdje pri kraju i ona razmišlja o tome da, dok se pretvara u snjegovića čekajući Mislava da dođe k sebi, skoči do Pekare, u kojoj Suzanu u ovoj propaloj novogodišnjoj noći Pero drži praktički da spava na nogama. Mislav je blijed, treperav, liči na neko stvorenje iz Marijanske brazde; možda bi ga najbolje bilo smjestiti u taksi. Ko ga jebe ako mu Pero i da otkaz; čovjek mu je odradio čitavu smjenu dok mu beba leži na infuziji, ma naći će on neki bolji posao. Bilo gdje, samo ne u Krugu. Mina mjeri udaljenost odavde pa do autobusne stanice preko puta, koja se od debelih masnih papira od pizza, bureka i ostalih delikatesa koje liječe pijanstvo – bijeli više nego od snijega. Masni papiri čine joj se ovako aranžirani kao glavice otkinutih cvjetova za pogrebne vijence.

Mina skakuće u mjestu da se ugrije – i tad ga uočava. Lokalni kriptid, urbana legenda: biznismen Tomi. Evo ga, grabi ovamo po plahticama snijega. Približava se korakom oživjelog dječaka-lutka. Nitko ne zna iz koje je točno ustanove pobjegao, samo se zna da ga nitko nikad nije vidio izvan uglađenog poslovnog odijela, odoka dosta skupog (jedan je lokalni portal za modu čak izišao s tvrdnjom da nosi neko dizajnersko talijansko odijelo), čistog i izglačanog. Mina ga, kao uostalom i svi u ovom gradu, zna kao tipa sa šeširom i aktovkom, kojega je moguće vidjeti u najneočekivanije doba dana, kako zaustavlja ljude i priča im o sudnjem danu. Nije nikakav svjedok; nikad se ne predstavlja kao dio neke organizacije ili udruge. Neki, doduše, tvrde da je vladin agent.

Prilazi. Pogledi im se dotiču. Da; cilja ravno na Minu. Hvata je hihotavo, djetinje uzbuđenje. Prvi će puta progovoriti s njim, doživjeti lokalnu legendu.

Nosferatu u odijelu zaustavlja se kao da je odjednom zaboravio kako se hoda. Trepne polako, gmazovski.

„Dobro veče“, kaže glasom koji Minu podsjeti na nešto gnjecavo i sivo. „I sretna Nova godina. Imate malo vremena.“

„Hvala, također. Joj, nisam baš sigurna… kolega mi nije dobro, a i trebala bih se što prije vratiti unutra, još mi traje smjena. Što trebate?“

„Imate li upaljač?“

„Joj,“ sjeti se Mina da je njezin dežurni konobarski upaljač nestao tijekom večeri, „nažalost, nemam.“

Tomijeve oči, koje ovako izbliza odražavaju boju noći oko njih, bljesnu u smjeru kluba. Neko vrijeme tako stoji dok snijeg plete čipku po njegovim ramenima. Mini je neugodno, pa vikne: „Mislave! Je sve okej? Gladna sam ko pas, skočim samo nabrzaka do Suzi po burek.“

Mina ne vidi Mislavu lice, glava mu je pognuta, ali on podiže ruku i pokazuje palac gore.

„E, sori stari, moram ić“, kaže Mina Tomiju; sama sebi zazvuči razočarano.

Najednom Tomi progovori kao u transu, njezinim, intimno domaćim naglaskom: „Umrit ćeš noćas“, kaže. „Vidimo se brzo.“

Mina trepće, gleda što ovaj priča, dosta joj je budala za jednu večer. Odgovara mu, ruga se jednakim naglaskom: „Ajde briši ća da te ne zalepatin. Budalo jedna! Mrš! Moj će te kolega nalupat! A hoću i ja!“

Tomi je gleda praznim očima, kao da je nije čuo. Okrene se i krene svojim ukočenim hodom u drugom smjeru, prema uglu ulice. Mina je na tren zapanjena; onda protrlja oči da ih očisti od pahulja, i njega više nema. Jedini su podsjetnik tragovi koji se brzo pune snijegom i koji vode u misteriju iza ugla.

Iako u Pekaru u ovoj mećavi, u zabranjenoj zoni noći, priziva oštro svjetlo jedne samotne LED-žarulje, koja osvjetljava i uvenulu Suzi i uvenula peciva u izlogu pred njom, tu nema utjehe: grijanje se isključuje, zna Mina, u ponoć, kako je namjestio Pero, iako je Suzi tu do četiri i pol. Da nema onog iritantnog zvonca koje se oglasi svaki put kad netko prođe kroz vrata Suzi bi, u svom debelom tamnom skafanderu, poljubila nosom stakleni pult pred sobom.

„E, teta Suzi“, kaže Mina, dok gleda u otužnu ponudu ispod stakla ispackanog otiscima prstiju. Iako je vrijeme kakvo je, jedna muha je tu, usnulo pleše po fosilu putar štange. „Kako je?“

Suzana, sa svojim naglaskom koji je ovome gradu i državi tuđi, gleda je iznad ispupčenih podočnjaka, pa namješta potamnjelu bijelu kapu na glavi. Šuška dok se kreće u svom oklopu protiv zime kao kakva velika, smiješna ptica. „A evo“, kaže. Glas joj titra, podsjeća na žarulju koja samo što nije utrnula, ili na gramofonsku ploču koja preskakuje na momente. „Što da ti kažem, Mino. Jedva čekam poć leć.“

„A što ćeš“, kaže Mina. „Barem nas danas plaća duplo. Protiv tog zakona Pero ne može. Ali da ti neće upalit grijanje, barem dok je ove mećave vani…“

„E,“ kaže teta Suzana i gleda je pijano od umora, „popravio je kamere, znaš. Stavili su nove jučer. Pazi da te ne bi zajebavo jer si tu.“

Mina pogleda u kut, odakle okrugla bijela glavica s crnim okom trepće crveno prema njoj. „U pičku materinu“, kaže Mina i instinktivno pokrije lice dlanom, kao da će je to spasiti. „Jel imaš, kad sam već ovdje, bureka ili nešto toplo, gladna sam ko pas, a ko zna koliko će me još držat tamo, dok svi ne odu i dok ne počistimo…“

„Ništa, Mino“, otpuhuje Suzana. „Ništa. Samo ovo što vidiš ovdje.“

Mina osjeti da se njezin želudac grči pri pogledu na brašnaste ostatke ostataka; ništa, pretrpjet će, nema još dugo do zore, iako je tek – pogleda na sat sa zaslonom na dodir na ruci – tri i pol, vrijeme je zapelo, što je ovo, ima još do pet…

„Mino,“ viče Suzana dok ona otvara vrata u ledenu stihiju, uspije saviti ispucale tanke usne u osmijeh, „kako škola?“

Mina se zaustavi. Nasmije se. „Dobro.“ Mahne joj zbogom i preživa njezino pitanje dok izlazi. A što da joj kaže na to? Prestala je s večernjom školom prije više od pola godine. Stari je završio u domu; šećeraš. Netko treba plaćati to. A mama ostala sama u njihovoj kući na otoku. Kakvu penziju ima, bolje da je nema. Ušteđevine nešto ima, ali treba riješiti grijanje. Bitno da Mina već sedam godina živi u velikom gradu, gdje je upisala faks, odustala, zaposlila se kao konobarica, upisala večernju školu, odustala, i dalje radi kao konobarica. Bitno da je u velikom gradu; riješit će se nekad nešto, tu ima puno prilika za sve.

„E,“ zazvoni opet zvonce, vraća se Mina na tren u Pekaru, prene Suzi koja skoro pa je zaspala, „imaš možda upaljač?“

„Imam“, tapka Suzi rukom po bijeloj kuti ispod skafandera, daje joj lijepi metalni upaljač, nešto što izgleda kao da bi moglo biti obiteljsko nasljeđe.

„Hvala, vratim ti“, osjeti Mina da laže, ali tako mora jer upaljač izgleda skupo, od one vrste upaljača koji gore sami nakon što ih se kresne.

Suzi slegne ramenima. „Ništa, Mino moja. Hajde ga samo vrati sutra uvečer. Nisam ti rekla, ali dajem otkaz.“

„Znači, to je to?“ upita Mina. „Idete, ipak, u Njemačku?“

Suzi zakima. Mina misli, dok izlazi, kud tamo? Njemačka već dugo vremena nije više Njemačka.

Na putu nazad Mini se učini da u snijegu vidi tragove koji se vrte u krug, idu za njom, uz njezine, pa se gube, kruže, nastavljaju dalje; ona podigne pogled, vidi tamnu figuru kako ih ostavlja za sobom, iako je daleko, na kraju ulice na kojoj se više ne razlikuju kolnik i pločnik od snijega. Kupola tišine zatvara se nad gradom, kao da je netko isisao sav zrak iz okoline. Figura staje. Vidi Mina, to je Tomi sa svojom aktovkom. Okreće se. Gleda u nju, ili pored nje. A, budale, misli Mina, ali odjednom dobiva poriv da ugrabi kakvu polugu. Nikog živog osim njih dvoje. Okreće se, ubrzava dalje. Na putu do Kruga ipak usporava, neće ni večeras preskočiti svoj ritual, zastaje pokraj izloga auto-salona. U izlogu nakićenom umjetnim borovim granama vidi novu glatku zvijer kako spava, stroj sjajan kao tvrdi bombon koji je ispao iz nečijih usta. Oči joj padaju na cijenu i ona misli. Misli o računima koje je ostavila na malom kuhinjskom stolu, koji je čekaju da se vrati u svojih dvadeset i pet kvadrata: računi za najamninu, za režije, za dom za starije, za tarifu za mobitel, za kredit koji je uzela nedavno, da bi mami platila njegovateljicu koja dvaput tjedno dođe da je pogleda otkako je ostala sama jer je stari morao u dom. Mina nema auto, ne može sad misliti niti na kakav polovni. Možda bi si mogla priuštiti najjeftiniji, ali tko će, onda, plaćati gorivo? A osiguranje, tehnički, ostalo? Zvuk osamljenog para koraka meko dotiče njezino uho. Mina se okreće. To je Tomi, skoro je došao do nje. Ma bježi, kretenu, misli ona, nemam živaca još i za tebe.

Kad se dogega kroz snijeg natrag do kluba, Mislava više nema pred njim; samo hrpa bljuvotine. Ulazi – prije nego što uđe, pogleda na sat – ravno pred zatvaranje Kruga. Četiri i četrdeset pet: noć je još punokrvna, iako je muzika isparila, kao i pijana bagra, u Krugu više nema nikoga. Samo prigušeno svjetlo, bockav miris dima i zvukovi dviju stolica koje stružu po brodskom podu, a koje okupiraju Pero Pedijatar i neki sredovječni tip, poput njega, kojeg Mina dosad nije vidjela. Mina pomisli da presvuče majicu mokru od snijega – ali sjeti se zašto Peru zovu Pedijatar; iako odavno nije maloljetna, s takvim se tipovima ne riskira. Tek je sad udari drhtavica – ali i tako će je, valjda, ubrzo pustiti kući. Nije joj jasno gdje je izgubila toliko vremena po putu, ali drago joj je da jest; možda je načas zaspala, nije ni ona nevina od alkohola, možda se po putu prevalila, ali nije, pa sjetila bi se da je negdje zaspala, valjda ne bi stojećke, nasred ulice, možda je Tomija i sanjala, njega i njegov ukočen sivi pogled… U Krugu prigušena svjetla, skoro mrak, ova dvojica sjede za niskim stolom u najdaljem kutu, svaki ljulja svoju čašu.

„Ej, Pero“, pozdravi Mina; Pero otpuhne dim iz svoje cigare i mahne joj. „Vidim da je fajrunt, ja sam samo ošla po burek do Suzi… Nadam se da se ne ljutiš… Ali vidim da je gotovo, pa bih ja lagano, ako je to okej s tobom, doma.“

„Ajde ti meni i mom prijatelju natoči još jednu duplu“, skoro pa viče, kao da oko njih još trešti muzika, i lupi čašom o stol. Onaj drugi okreće se i gleda u nju. Ima pogled štakora: oči male i usmjerene na bilo što iskoristivo. Na bilo koji način. Možda se i smješka.

Nije dobro. Pero ne kaže ništa – onda bolje ne ponavljati mu. Još je i dobro nacvrcan, Mina mu nije brojila cugu, ali mora biti. Ali ona će za taj stol što je manje potrebno; neće po njihove čaše, ide za šank, traži nove, vrti se pred policom s bocama, traži pelinkovac, sruši bocu ruma ili votke – ne vidi kroz polumrak koji se zgusnuo oko šanka. Cuga se prolije brodskim podom sve do ulaznih vrata. Nasreću, ova se dvojica smiju, ništa ne čuju.

„Kneziću, kućo stara!“ govori mu Pero i stišće mu rame. „Sredit ćemo mi to. Sredit ćemo mi sve. Sljedeći izbori su tvoji, pazi šta ti ja kažem. Ja sam ti sve… mislim, što sam mogo, to sam ti…„ podrigne, „sredio… a onda – a onda samo da ti meni središ malo… one dozvolice…“

Mina stavlja nove čaše pred njih. Rekla bi im uzdravlje, dečki, ali nešto je večeras u zraku, teški miris alkohola prolivenog po drvetu – tko zna tko je večeras tu što isprolijevao prije nje; gade joj se i ovo mučno zadimljeno osvjetljenje i svinjarski miris mračnoga Kruga i njih dvojica zajedno s njim.

„Hotele, brajo, to. Dovuć ćemo da nam rade ove od preko granice, ili iz Kirgistana, što je već sad moderno. Već su me pitali ovi iz lanca, samo da im riješim taj teren u Volavcima, znaš koja milina, na samoj obali. Tu se neki lokalni bune, ali ništa to, riješit ćemo, znam ja ljude u odboru“, govori mu Knezić, uzima svoju čašu. Gucne, pa mu se lice promijeni, gura Mini čašu natrag u ruke. „Šta je ovo, mala“, govori, „ja hoću štrukani.“

Pero svoj riješi na eks, pa joj i on turi čašu. „I meni.“

Mina uzima čaše, oni i dalje trkeljaju. „Ali ja sam, brajo, mislio nešto drugo“, govori Pero. „Krugu dobro ide. Pekari još bolje, samo da malo nagovorimo onog malog što drži u kvartu Krušnicu da preseli, pa bi se i tamo proširio. Ali vidiš, treba diver – diversificifi -ficirati“, Pero maše rukom kao pogubljeni disk džokej. „I to znaš kako? Dom. Dom za gerija – triju.“

„Lako je riješit sve to, ali nađi ti ljude koji će ti to radit. Znaš kako je teško nać dobrog radnika. Sad kad smo u Europi, nitko neće radit za plaću manju od tisuću eura. Dobro ja znam takve.“

„Ma da se to,“ odvraća Pero nešto tiše, „što si reko i sam, dovučeš bagru ovu svakakvu, ima ih, nađe se to. Uvijek ima gladnih i uvijek neko mora. Nego, tu bi imao za tebe jednu molbicu. Ti znaš ove u inspektoratu, pa da ih malo uputiš, samo dok se dom ne otvori, a kasnije nam neće raditi probleme…“

„A znaš kako danas to ide,“ ubacuje se Knezić, „neko snimi da ti je malo prljavo u kuhinji, ili štakora u vrtu, i okači na te društvene mreže, završiš na televiziji… Ali za pravu cijenu da se, da se sve to, riješit ćemo nešto… Nego jesam ja tebi spomenuo, onog gliserića…“

„Onaj koji si gledao? Ona barčica, 25 metara?“

„Trideset,“ ispravlja ga Knezić, vadi mobitel, petlja po njemu, „sad ćeš ti vidjet. E to bi trebalo bit do ljeta lagano riješeno, vlasnički papiri i ostalo. Gledaj da očistiš osmi mjesec, moraš i ti malo na odmor, pa neki kruz tu po otocima. Ako do tad ne nađeš neku malu, riješit ćemo i tu nešto…“

Mina baca pogled prema vratima, čini joj se da vidi nešto kroz staklo. Približava se: pod uličnom svjetiljkom preko puta ulice stoji Tomi. Vjetar mijenja smjer, pljuje mu pahulje u lice. Osamljeni biznismen na vjetrometini. Mrtav iznutra, tko zna koliko dugo vremena. Gleda unutra, u nju, u ovu dvojicu, u nešto drugo možda, tko zna; voštano lice predaleko je da bude jasno.

Škljocne ključ u vratima. Pero se trgne, ne pogleda u Minu, ali pita: „Bebo, šta radiš?“

„Tomi je vani“, odgovara Mina. „Zaključala sam, da ne bi slučajno zalutao unutra.“

„Bravo, mala“, odvraća Pero i njih dvojica nastavljaju. Glasno, otvoreno o svojim planovima, nije važno što je ona tu, kao da i nije. Neka, pomisli ona. Znaju da ih neće otkucati.

U džepu napipa Suzin upaljač. Izvadi ga. Zapne kotačić da upaljač gori. Položi ga u kut pokraj vrata, pa krene iza šanka, u ostavu.