Istinski znalci popularne muzike u svezi glede ovdje predstavljane grupe imaju jasan stav, izazvan britanskom tiskovnom euforijom, koja SFA neumjereno slavi posljednjih nekoliko godina. Oni kažu otprilike: gdje ste bili novinari nijedni kada je ovaj vokalno-instrumentalni sastav snimao svoje zbilja dobre albume; ja nažalost, umoran od ´ranjenja svinja, oranja, kopanja i vijanja sa podmlatkom po svojoj superluksuznoj kućici u cvijeću negdje oko nabrajanja tih zbiljskih albuma budem napadnut neljudskom potrebom za spavanjem tako da vam ovdje na žalost neću navesti njihove nazive, osim toga, tko bi to sve popamtio-ja sam od onih koji u trgovinu po kiselo vrhnje idu sa papirićem. No SFA su, da ostanem kod ovih mojim ekstremno poljoprivredničkim životom proizvedenih slika, nalik na ovome albumu onim Dalmatincima (ne znam kako se piše pa pišem velikim iz poštovanja jer preksutra idem na naš Jadran-tamo ćemo biti ja i Šerbedžija, em ti elite!) koji kopaju bunar na placu nedovoljno udaljenom od mora- slana i slatka voda se miješaju i u ustima imamo, neću reći bućkuriš, kao što ste se možda nadali, jer bućkuriš je ipak nešto drugo, nego - derivat, koji vam onda tako sumporast poslije na placu lukavi Zagorci (Englezi) prodaju kao ljekovitu vodu. Sanjivi psihodelični folk koji kao da je ispao, da citiram doajena Zlatka, iz kajdanke Syda Barretta koji je u istu (tj. kajdanku) bilježio note za ljetovanja u Californiji. Znači minerali i mjehurići koji bi vam ako ste na bilo koji način vezani uz tekovine zdravoga života mogli na nos izlaziti. Naravno, sound odlikuje banjski miran zvuk a obrati u pjesmama više su u duhu predvidljivosti doktorske vizite, furiozno kako tako visoko i plemenito zvanje već zahtijeva samo po sebi. Što me gledaš tako mrko ko da bi mi kurac drko?