Sjajne su ove male grupe koje nisu lišene velikih pretenzija. Doduše sad se ne mogu sjetiti ni jedne koja bi mi se uklapala, ali mislim nekako onako u onom smislu, vole svirati, ne da im se opredijeliti za stil, naslušani su do neke umjerene iznemoglosti i kada sjednu raditi ono čuveno i diskutabilno svoje, naprave ga usred tuđih pjesama. To nije sve, naravno: ovdje upadam ja, vratio sam se sa polja, nisam prekopan, da se tako izrazim, pa imam vremena istraživati porijeklo zvukovlja koje slušam. Naravno da je ono što ja pronalazim lažno, onako kao Borgesove fusnote, no nije u tome stvar. Takav rebusni pristup glazbi od samih sviraca davno je proklet, ali pustite, dragi čitatelju, glazbenike. Uostalom, neka pokrenu svoj fanzin pa tamo pišu što im volja. Pinback su dvojac imenima: Armistead Burwell Smith IV i Rob Crow. Kao mjesto porijekla spominje se San Diego. Zvuče kao da im se živo jebe što bi neki poljoprivrednik mogao u njihovu glazbu učitati-takozvani rukopis resi jedino neimanje nikakvog određenog rukopisa, pa se glazbografolog može slikati sa svojim eruditivnim ćutilima. Prog rock (bez brige, ne ONAJ prog rock, nego embrio kojega sami tijekom pjesme abortiraju pa ostane pop) se dakle raspršava u melodije koje se raspršavaju prema new waveu koji se ne razvija jer dečki ima pametnijeg posla. Spržite si ih nekako (pitajte Gengea) i počujte. Porukica ovako rađene glazbe je ista kao i Adornove filozofije-ne budi glup. Pretpostavljam da ne znate što sam mislio reći pa ću sve to drukčije izraziti: iako im je ovo treći album, ja svejedno preksutra idem na more. Dragi moji, Hrvatska nije Mađarska a ja nisam privatnik i ne delam kod privatika, nego sam mali rob koji će za 48 sati u Jadranu ohladiti glavu koja gori.