Malo je albuma u koje bi bilo ok iz svih mogućih razloga ukapati nekoliko kapi bilo mora bilo planinskih jezera nego što je to slučaj sa onima koji pripadaju dance usmjerenju, da se šuvarovski izrazim. Bio je neki dan na tv-u pa se nadam da znate što to znači. Americana je cool-premoren avanturističkom potragom za spisima po pustopoljinama kancelarija Hrvatskih pošta puštam si umirujući zvuk gitare i usnjaka, sunce zalazi a ja ostajem sam sa svojim uredskim trijumfima u hrvatskoj noći. Jazz je neprikladan-bilo bi neadekvatno, neljudski i nehumano nakon što sam se cijeli dan naguravao sa nekim Čehom na plaži nastaviti se sada na obali morskoj daviti nekim jazzerskim prepetavanjem! Prvi bi izbor bio očito podilaženje vlastitom glazbenom ukusu, drugi je opet prerizičan- vid je to mazohizma koji čovjek što se cijeli dan pržio na suncu možda ne bi preživio. Što činit? More šumi skoro sam napisao jaja mi se klate-brate! No ovdje iznimno taj turistički bekgraund neće biti spominjan, pogotovo što sam ja oženjen pa moja jaja ne ulaze u turističku ponudu Republike Hrvatske. Više je razloga za takvo suzdržavanje. Prvi i osnovni je što je ovo urbana glazba, a Starigrad kamo se ja za koji dan upućujem je htjeli mi to priznati ili ne zapravo selo. Selo u podnožju ogromnog brda sa procijepom po kojemu se veru a ponekad i strmoglavljuju planinari i na rubu poveće vodurine u koju samo što se i sam ne strovali, tako oštro pritisnut tim planinarskim rajem. Audio Bullys i umiljati zaljev kojemu se ne mogu sjetiti imena-Zadarski zaljev?, Podgorička ukopina?-jednostavno ne idu skupa. To je glazba za koju je potreban katran, to su zvuci koji išću asfalt. Kako je Osijek nedavno zbog jedne posjete bio obilato krpan pa se još puši, uostalom kao i mi kad smo čuli koliki su troškovi, osim toga rijetko mrdam stražnjicu iz njega te je logično da je on moja prva i jedina urbana asocijacija. U «Filosofiji palanke» piše: «Duh palanke je duh plemena u agoniji». A selo je kao još stupanj ispod palanke. I zamislite sad da ja dođem dolje i davim ih dodatno Audio Bullysima. Da hodam uzanom plažom sa kazetofonom na ramenu i pravim atmosferu. Ovakav kosmat i prosijed? Sa knjigom Sorena Kierkeegarda «Ili-ili» od koje se u zadnje vrijeme ne razdvajam? Nema smisla, uviđate i sami. Ne ide.Ili kao što bi rekla Valerija ( a to vam je jedna sjajna cura) : neće moći ove noći.
Ljubiša Samardžić i Boris Dvornik ovaj puta su: Tom Dinsdale i Simon Franks. Samo što se u glazbi mostovi više grade nego što se ruše, tj. češće je tako. Ovdje ima svega, od drvenih mostića (ubacivan tj. izbacivan, ovisno o točki gledišta, je Joe Cocker) pa sve do šarmantnih vijadukata koji ovaj «uradak» povezuju duhom i snagom izvedbe sa jednim od prošlogodišnjih autentičnih osvrta unazad i pogleda unaprijed: «Originale Pirate Material» od Mikea Skinnera alias Streetsa. Pravi anti junaci sa albumom u kontekstu čije razigrane i maštovite zafrkancije odlično pašu filozofske meditacije Radomira Konstantinovića. Živjele desete!