Mislio sam da dugo necu cuti tako dobar rock-pop album kao što je ovaj. Od vremena prva dva albuma Rona Sexsmitha koji su obilježili sredinu devedesetih nije se pojavio ovako uzbudljiv uradak. Iako nisam sklon britanskoj sceni, upravo ta scena potvrduje pravilo izuzetka. Sklonost romanticnoj melankoliji vec dugo je jedna od zdravih predvodnica britanske scene (Tindersticks, The Bathers, Portishead, Radiohead...). Novonadolazeci bandovi danas iskljucivo koriste obrazac miksanja dobro poznatih glazbenih stilova i tako dobivaju, uvjetno receno, nekakav svoj originalni sound. To se pogotovo odnosi upravo baš na britanske bandove koji su majstori glazbene industrije kao jednog dijela svjetskog biznisa. Starsailor su takoder vrlo uspješni slagaci i retro majstori. Njihov zvuk je u biti, kao što je vec receno, klasican rock-pop sa klasicnom postavom banda i sjajnim iskorištenjem klavira tj. klavijatura. No, ono što najviše kvalitetno uzdiže ovaj album je fantasticni podrhtavajuce-placuci bariton vokala i tekstopisca dvadesetjednogodišnjeg Jamesa Walsha. Od Grant Lee Phillipsa, preko Gordon Ganoa do Jeff Buckleya (nije slucajno uzeto ime banda Starsailor) i Neil Younga cak u nekim trenucima Bonoa, ovaj glas jednostavno uvlaci u svoj svijet sve nas proklete, bolesne romanticare. Možda se neki nece složiti sa ukupnom kvalitetom ovog uradka, ali ostat cu dosljedan u obrani ovog glasa koji je mislim jedan od najboljih rock-pop vokala unazad desetak godina. Ove pjesme se jednostavno uvlace u mozak i stalno se pjevuše.
Nakon nekoliko singleova Starsailor u postavi: James Walsh (vokal, tekstovi), James Stelfox (bas), Ben Byrne (bubnjevi) i Barry Westhead (klavijature) pocetkom godine izbacuju Love Is Here. Album od jedanaest pjesama na kojem nema slabe pjesme. Baladicno-akusticno-gitarska atmosfera s klavijaturama kao glazbena podloga izvrsno funkcionira s Walshovim predivnim vokalom. Walshovi tekstovi su naravno melankolicni, uglavnom ljubavni pomalo zvuce kao da citate Walshev tajni dnevnik (što se posebno odnosi na sjajnu Alcoholic, Your daddy was an alcoholic, But your mother kept it all inside, And she threw it all away). Album je producirao Steve Osbourne poznat po radu sa Happy Mondays I Curve. Pjesme poput Poor Misguided Fool, Alcoholic, Fever se mogu cuti na najboljoj radio-postaji trenutno u Hrvata barem što se tice moga glazbenoga ukusa, Zagreb 2.
Da, kod ovakvih debut albuma covjek odmah pomisli na sindrom jednog jedinog dobrog albuma tj. pada u zaborav zbog ne ponavljanja prethodnice. Nadam se da to nije tako i da ce Starsailor dokazati da su jedna od najboljih uzdanica britanske glazbene scene.
Svi oni koji nemaju opreke prema dobroj pop pjesmi, svi oni koji u sebi još uvijek drže onaj dio romanticarskog svijeta koji je jedino utocište u ovom strašnom totalitarnom realizmu, svi oni koji ljubav drže jedinim rješenjem da se svijet promijeni, svi oni koji su nesretno zaljubljeni u same sebe ili nekog drugog ovo je album za vas jer poslušajte što Walsh narice:
Daddy, I've got nothing left, My life is good, My love's a mess. (Coming Down)
She just wept, Like I could not ignore, How can I act, When my heart's on the floor? (She Just Wept)
I've got something in my throat. I need to be alone, when I suffer.
James Walsh vam porucuje: Love Is Here!