Sudsko ubojstvo te dvojice slobodnih mislilaca od uglednog javnog mnijenja Massachusettsa bio je događaj pun važnih implikacija koje uvelike potkrepljuju Spenglerove znamenite teorije. Uspoređujući suvremenost sadašnjega trenutka u našoj zapadnjačkoj ili faustovskoj "civilizaciji" sa sličnim trenutkom u drugim umirućim "kulturama", sadašnje doba točno odgovara helenističko-rimskoj epohi. Prema Spenglerovu mišljenju, obilježja naše suvremenosti su "egzistencija bez unutrašnje forme... megalopolska umjetnost kao opće mjesto... luksuz, sport, površno uzbuđenje, brzo izmjenjivanje moda u umjetnosti... pretenciozna arhitektura... imitacija egzotičnih motiva... imperijalne parade posredstvom izuma, tehnologije, materijala i mase... dominacija Novca ('demokracija')... ekonomske sile što upravljaju političkim oblicima vlasti..."
Spengler čak nalazi paralelu i "suvremenost" ne samo s helenističko-rimskim razdobljem, tih nekoliko desetljeća što su prethodila Cezarima, nego i s budističkom epohom u Indiji i kasnijom taoističkom epohom u Kini. Prema tom veličanstvenom sokoljem pogledu na nepovratne sudbine svih društvenih organizama, Budino učenje, Lao-Ceova naučavanja i učionička filozofija stoika gotovo se potpuno poklapaju s tipom živog protesta, koji može biti suptilan ili ciničan ovisno o okolnostima, individualnih mislilaca (kao što su ta dvojica muškaraca i njima slični) protiv financijski monopolizirajućih globalnih gradova današnjice. Ali ta epoha "zimske" civilizacije (čitave od željeza i kamena i tehnologije) u kojoj danas imamo sudbinu živjeti neće potrajati, sa zahvalnošću učimo, duže od nekoliko stotina godina (prava sitnica u nepreglednim vjekovima što stoje na raspolaganju životnim silama) i nakon nje će uslijediti, u skladu s tom "fiziognomskom morfologijom", epoha koja će odgovarati Teodoricima, Atilama, Cezarima, Odoakrima. Kad nevidljiva moć novca bude skršena samovoljom sukobljenih osvajača, kad se horde običnih muškaraca i žena širom svijeta pretvore u istrajavajuće "felaške" internacionalne mase, kad ćemo lutati travom obraslim gradovima koji su uzgubili svoja bogatstva, među ostacima znanstvenih mehanizama koji su izgubili svoju tajnu invencije, tada će ljudi, vrativši se strpljivoj, bespovijesnoj monotoniji prirodne borbe s elementima, nakon više tisuća godina doseći mističnu mudrost druge religioznosti!
S propasti države, "visoka povijest", tvrdi Spengler, "umorna tone u san. Čovjek ponovo postaje biljka, ukorjenjujući se u nijemu i trajnu zemlju. Ponovo se pojavljuju bezvremeno selo i vječni seljak, koji začinje djecu i zakapa sjeme u Majku Zemlju – zaposleno, lako zadovoljeno mnoštvo nad kojim oluja vojnika-careva tu i tamo zahuči ... Samo sa svršetkom velike Povijesti ponovo se javlja sveto spokojno Biće. To je drama plemenita u svojoj nesvrhovitosti; plemenita i besciljna kao kretanje zvijezda, kruženje Zemlje..."
Je li ta pretpostavka – to proročanstvo – suviše lijepa da bi bila istinita? Možda. No, tko zna? Sama nehumanost zamršenoga mehanizma koji nagoni naše stanovnike megalopolisa da mu tako gorljivo "služe" mogla bi dovesti do njegove propasti. Razaranje je lakše i spontanije od stvaranja. Rulja se može lakše i brže mobilizirati u svrhu smrti nego u svrhu života. Smrtonosan plin može se proizvesti brže i znanstvenije nego plugovi za zemlju ili kobilice za more. Protiv oklopljene civilizacije kao što je naša, deziluzionirana strpljivost indijskog budista, kineskog taoista, filozofskog anarhista, helenističkog stoika predstavlja oblike "suvremenog" protesta. Svi su ti oblici opominjući reflektori u našoj elektrificiranoj tami koje nikakvo progonstvo ne može utrnuti. Oni će nastaviti obasjavati naše nebo svojom optužilačkom duhovnom svjetlošću sve do časa prije novog svanuća. Tada će se začuti glas proroka onoga što bi se moglo nazvati "petim evanđeljem", i planetarne sile ponovo će se pokrenuti te izazvati novo proljeće, čija obilježja još nitko ne može ni naslutiti.