Moj cilj u ovoj knjizi zapravo je pružiti što potpuniji odraz velikim likovima u književnosti koji su me toliko dugo opsjedali. Taj skromni odraz prolazi, kao što oni prolaze, iz slike u sliku, iz eidolona u eidolon, nezaustavljivom strujom moje vlastite svijesti. 

Većina knjiga kritičkih eseja stavlja sebi u zadatak, očitujući neoprostivu obijesnost, procjenjivati i suditi, sa svog tričavog provincijalnog pijedestala, velike Sjenke koje podvrgava kritici. To je bezobrazluk! Kako bi profesor Ovaj ili doktor Onaj, čija se najdublja iskustva "opasnog življenja" svode na prostačka ljubakanja sa suprugama svojih kolega, mogao iznaći Moralni Sustav prikladan za stavljanje na odgovarajuće mjesto Shakespearea i Hardyja, Miltona i Rabelaisa? 

Svaki kritičar ima pravo na svoje vlastite estetičke principe, na svoja vlastita moralna uvjerenja; ali kad počne primjenjivati te principe i ta uvjerenja, u zamornoj, pedantskoj kampanji, na Edgara Allana Poea i Charlesa Lamba, imamo pravo bez odlaganja zatvoriti njegovu knjigu. Ono što želimo nije formuliranje novih kritičkih mjerila ni dovođenje velikih meštara pred sud zadnje kukavne Teorije Umjetnosti. Ono što želimo je poštena, iskrena i posve osobna artikulacija utjecaja koji je na nas izvršila književnost u svojim najveličanstvenijim izražajima kad su nas oni zatekli onakve kakvi jesmo i u stanju nepripravnosti – odnosno, kad su nas zatekli kao muškarce i žene, a ne kao moralne gramofone.

Moja vlastita nakana u ovim skicama nije obratiti čitaoca na neka "mišljenja" koja sam možda izrazio tijekom svojih duhovnih avantura, nego osloboditi se takvih "mišljenja" i prepustiti, u čistoj, strastvenoj poniznosti, raznolikim vizijama i temperamentima tih velikih mrtvih umjetnika. 

Postoji apsurdno uvjerenje, koje vlada među tim poluobrazovanim ljudima koji posjećuju Moralne Platforme, da književna kritika mora biti "konstruktivna". Oh, ta riječ "konstruktivan"! Kako bi, u ime tajanstva genija, kritika mogla biti išta drugo doli idolatrija, čin štovanja, metamorfoza,  ljubavna afera? Sažaljenja vrijedna greška tih ljudi je da umišljaju kako su veliki umjetnici živjeli samo da bi poduprli takve sirotane kakvi jesu na njihovim malim, skučenim, kartonskim platformama koje im trenutno pružaju moralnu sigurnost i utočište.  

Nitko nema pravo biti kritičar čiji um nije sposoban, s protejskom prijemčivosti, poprimati sad jedan sad drugi oblik dok velike Čini bivaju bacane i zatim povlačene jedne za drugima.  

Tko mari kakvo gledište profesor Taj-i-Taj ima na život? Želimo upotrijebiti profesora Tog-i-Tog kao zrcalo, kao medij, kao posrednika, kao magnetsku ploču kako bismo još jednom stupili u ushićujući kontakt s ovim ili onim mrtvim duhom. Naš kritičar mora zadržati svoj temperament, svoj osobit kut prijemčivosti, svoju sposobnost za osobnu reakciju. Upravo je njegova prirodna reakcija ono što tražimo, a ne blijeda reakcija iz druge ruke njegovih zamornih, formuliranih mišljenja. Zašto ne uviđa da kao prirodan čovjek, fiziološki, nervno, temperamentalno, patološki drukčiji od drugih ljudi, pruža zanimljiv prizor dok podliježe utjecaju prvo jednog pa drugog umjetnika, dočim je kao smiješan, malen, predikujući nastavnik samo obična mrlja na zrcalu svijeta? 

Tako evo i ja sada, moi qui vous parle, zahtijevam svoje skromno i priprosto pravo. Ako se, na primjer, u svojoj reakciji na Rabelaisa pokažem prijemčivim za njegov divovski smijeh u odnosu prema "ljubavi" i stvarima s njome povezanim, i zatim, čas kasnije, u svojoj reakciji na Thomasa Hardyja, smatram "ljubav" i stvari s njome povezane jedinim važnim stvarima u Univerzumu, upravo je ta psihološka varijabilnost, koja je sama po sebi važan i zanimljiv ljudski fenomen, omogućila postizanje "odraza", od kojih je svaki apsolutan na svoj način, dvojice umjetnika dok tako slijede jedan za drugime.

Da sam pokušao ublažiti i okljaštriti i "ispraviti" jednog u nastojanju da ga "uskladim" s drugime, u nekoj krutoj, moralnoj originalnoj teoriji, kakvo bi to zanimanje imalo za čitaoca? Osim toga, tko sam ja da "ispravljam" Rabelaisa?   

Razlog zbog kojeg postoji tako malo dobrih kritičara jest to što većina nas ima vrlo ograničenu sposobnost "varijabilne reakcije". No, prema mom mišljenju, svi u sebi imamo mnogo više duša nego što smo spremni priznati. Upravo nas naše priglupo ponošenje dosljednošću i naša smiješna želja da budemo "konstruktivni" čine tako dosadnima. Kritičar ne mora nužno pristupati svijetu iz "pluralističkog" kuta; ali mora imati određenu primjesu tog "pluralizma" u svojoj prirodnoj ćudi, inače će biti prijemčiv za vrlo malen broj pisaca.  

Ne treba se zavaravati u tome pitanju. Nemoguće je polovično se odazvati glasu velikog genija. Tu se radi o sve ili ništa. Ako vam nedostaje hrabrosti, ili promjenjivosti, da slijedite do nakraj puta veoma različite meštre, puštajući vašu konstruktivnu dosljednost da se snađe sama, možda ćete s vremenom postati izvrstan moralist; ali nikad nećete biti vidovit kritičar. No, unatoč tome, svatko ima pravo izvući iz velikih pisaca koje voli određene univerzalne estetičke kriterije na temelju kojih će razlikovati između modernih umjetničkih ostvarenja. 

Ali i ti su kriteriji osobni i relativni. Ne smije ih se utrapljivati čitaocu "ex cathedra". Jedan od tih kriterija jest kriterij onoga što se naziva "velikim stilom" – tim velikim stilom na koji, kao što kaže Arnold, tipična vulgarnost naše rase uzalud nasrće. Moje posvećenje "velikome stilu" nema nikakve veze s akademskim "uskim putom", u koji bih silom utjerao svakog pisca o kojem bih krenuo govoriti. Neki od najprivlačnijih i najneodoljivijih umjetnika nikad se nisu ni približili velikom stilu. 

A ipak, kako je on moćna stvar! I kakvo olakšanje doživljavamo kada mu se vratimo nakon "preturbacija" i "rapsodija", agitacija i prostitucija onih koji ga nemaju!   

On je – valja priznati – jedino što je privlačno na duže staze. Upravo zbog njegove odsutnosti postoji tako malo modernih pisaca koje je moguće pročitati dvaput. Oni imaju fleksibilnost, originalnost, pamet, pronicavost – ali im manjka vrsnoća. I ona im manjka kobno.  

Koji su elementi i svojstva što tvore taj "veliki stil"? 

Neka mi bude dopušteno pristupiti tom pitanju prvo na negativan način. Postoje određene teme koje se ne mogu – zbog nečega bitno efemernog u njima – obraditi u velikom stilu.  

Među takve teme, na primjer, spadaju naše moderne kontroverzije oko problema seksa. Možemo biti feministi ili antifeministi – ili što već ne – i možemo baciti zanimljivo svjetlo na te zamršene odnose, ali ne možemo pisati o njima, bilo u prozi ili poeziji, u velikom stilu, jer je čitava rasprava efemerna; jer je, usprkos svoj svojoj ozbiljnosti, irelevantna za ono što je doista važno.   

Takve su, da uzmemo drugi primjer, i naše analitičke rasprave o interpretaciji, moralnoj ili inoj, kršćanske doktrine. Možemo biti vrlo interesantni, vrlo moralni, vrlo elokventni, vrlo suptilni u tome pitanju; ali ne možemo se baviti njime u "velikom stilu" jer stalna pitanja, koja su doista važna, počivaju izvan dosega takve rasprave i ostaju njome nedotaknuta. 

Da pojasnim stvari. Hektor i Andromaha mogu govoriti jedno drugome o svojoj ljubavi, svojem vječnom rastanku, svojem djetetu, i to mogu činiti u velikom stilu; ali ako stanu debatirati o osobitim seksualnim navadama što su bile na snazi u njihovo doba, oni i dalje mogu biti interesantni, ali neće izgovarati riječi u "velikome stilu".   

Matthew Arnold se može koliko hoće elokventno zalagati za autentičnu modernističku interpretaciju riječi "Elohim", i pružati vrlo pametne i dosjetljive razloge za njeno prevođenje kao "Vječni" i "Blistavi"; ali kako je drugačija atmosfera u koju smo smjesta preneseni kad se, usred takve diskusije, prisjetimo psalmistovih poznatih riječi: "Žedna mi je duša Boga, Boga živoga: o, kad ću doći i lice Božje gledati?" 

Glavni kriterij uvijek je onaj Permanentnosti, vjekovječne ljudske asocijacije. U biti, samo ljudska asocijacija čini veliki stil onime što je. Stvari koje su vjekovima bile povezivane s ljudskim zadovoljstvima, ljudskim tugama, te velikim stalnim dramatičnim momentima naših života mogu biti izražene tim stilom; i samo one to mogu biti. Veliki stil je svojevrsno organsko, samostalno evoluirajuće umjetničko djelo, kojem su sve bezbrojne ruke velike ljudske obitelji pridonijele svoju ciglu. To je razlog zbog kojeg je mnogo od onoga što je napisano u velikom stilu anonimno – tako Homer i veći dio Biblije, određene stare balade i napjevi. Zbog toga je Walter Pater u pravu kad tvrdi da je najvažnija stvar u religiji obred, litanije, ceremonije, liturgijski himni, a ne vjerovanja i zapovijedi ili rasprave o vjerovanjima i zapovijedima. Vjerovanja se mijenjaju, moralnost se mijenja, mistika se mijenja, filozofija se mijenja – ali Riječ našega Boga – Riječ Čovječanstva – u gesti, u ritualu, u prirodnom vapaju srca – ostaje u vijeke vjekova! 

Zašto rječiti argumenti moralističkog govornika, koji nam objašnjava koje su naše dužnosti prema društvu, dosežu do određene točke i nikad ne idu dalje, dok je dovoljno da čujemo onu razvučenu Vox Humana, staru kao svijet – stariju zacijelo od svakog vjerovanja – "Sancta Maria, Mater Dei, ora pro nobis peccatoribus, nunc et in hora mortis nostrae" – pa da smjesta budemo pogođeni, razoružani, dotaknuti do srži, satrveni do kosti, potreseni iz temelja, "tutto tremente"? Zato što agrumenti i rasudbe, moralnost i logika, ne pripadaju prirodi "velikoga stila", dok vapaj – "spasi nas od vječne smrti!" – izgovoren strašću i kajanjem i očajem našega ljudskog srca gluhome Univerzumu poprima taj veličanstveni oblik spontano kao što čovjek diše. 

Zašto su, od svih vjerskih knjiga na svijetu, upravo "Psalmi Davidovi", bilo na hebrejskom ili latinskom ili engleskom, najsnažnije dotaknuli duše ljudi, probudili u njima najneopisivije čežnje, pružili im najveće utjehe? Oni nisu filozofski. Oni nisu logični. Oni nisu argumentativni. Oni nisu moralni. A ipak, oni slamaju naša srca svojom ljepotom i svojim besmrtnom čarju. 

Isto vrijedi i za određene stare i dobro poznate riječi. Je li, na primjer, jasno zašto je riječ "mač" uvijek poetična i pripada "velikom stilu", dok riječi poput "cepelin" ili "podmornica" ili "strojnica" ili "haubica" mogu koristiti samo "slobodni stihotvorci", kojima se živo fućka za "veliki stil"? Riječ "mač", kao i riječ "plug", prožeta je ljudskim asocijacijama nebrojenih vjekova, i čovjek ih ne može izgovoriti a da ne osjeti nešto od njihova pritiska i njihova napona. Samo postojanje "velikoga stila" je protest protiv svakog pogrešnog shvaćanja "progresa" i "evolucije". Čovjek može olakšati svoju sudbinu na najrazličitije načine; može graditi jednu Utopiju za drugom; ali veliki će stil i dalje opstati – opstat će kao krajnji izraz onih aspekata njegova života koji se ne mogu promijeniti sve dok je čovjek čovjek. 

Postoji li ikakvo jedinstvo u ovim esejima, vjerojatno ga treba potražiti u maglovitu i nezgrapnom pokušaju da ukažem u kojoj je mjeri moguće, usprkos ograničenjima naše uobičajene prirode, živjeti u svjetlu "velikoga stila". Ne mislim da mi – daleki štovaoci tih velikana – možemo živjeti kao što su oni mislili i osjećali. Ali mislim da možemo živjeti u atmosferi, raspoloženju, temperaturi, stavu prema stvarima, koje "veliki stil" što ga oni rabe evocira i održava u postojanju.  

Želim naglasiti jedno. Među nama živi nekolicina samotnih duhova čija nas odijeljenost od naših kontroverzija, debata, rasprava i argumenata, od naših "velikih problema" uznemiruje. Nazivamo ih epikurejcima, poganima, neznabošcima, egoistima, hedonistima i čudacima. A ipak, nijedna od tih riječi im ne odgovara skroz. Ono što oni zapravo čine jest da žive u atmosferi i raspoloženju "velikoga stila" – upravo su zato tako iritantni i provokativni. Za njih, najvažnija stvar na svijetu je spoznati, koliko im to dopuštaju snage njihova uma, što znači biti rođen kao čovjek. Zbiljska drama naše smrtničke egzistencije, svedena na najjednostavnije elemente, dovoljna je da obuzme njihov um  i njihovu strast. U toj sferi – u sferi "neizbježnih stvari" ljudskoga života – za njih sve postaje sakrament. Ne simbol – treba istaknuti – nego upravo sakrament. Hrana koju jedu; vino koje piju; njihovo buđenje i spavanje; njihova kolebanja i neodlučnosti, njihove privrženosti; njihova ljutita povlačenja i skrivanja; njihove dugotrajne odanosti; njihovi nagli preobrati; njihova iznenadna "bjesnila"; njihova mržnja i njihova ljubav i njihova nježnost; jednostavnosti tih vječnih raspoloženja nalaze se u svima nama – svako od njih postaje sakramentalna prigoda i sakramentalna tvar. Gledati svaki dan koji sviće kao "posljednji", i načiniti od njegovog jutra, od njegovog podneva, od njegove večeri ritmičke antifone što odgovaraju na zborove vječnih bogova – to znači živjeti u duhu "velikoga stila". To nema nikakve veze s "ispravnim" ili "pogrešnim". Sveci mogu prakticirati tu metodu, i ponekad je prakticiraju. Grešnici je često prakticiraju. Sve se svodi na rastuću intenzifikaciju svijesti o tim raspoloženjima i događajima koji su permanentni i čovječanski, u njihovu kontrastu s onim drugim raspoloženjima i događajima koji su prolazni i sporedni.  

Kad muškarac ili žena dožive privlačnost, žudnju, mržnju, ljubomoru, privrženost, divljenje, strast, oni su žrtve vječnih sila i mogu govoriti, ako to žele, u "velikome stilu". Kad muškarac ili žena "raspravljaju" ili "objašnjavaju" ili "moraliziraju" ili "prodikuju", oni su žrtve slučajnih pješčanih oluja koje nastaju iz tričavosti i iščezavaju u ispraznosti. Zato retorika, kao retorika, nikad ne može biti u velikom stilu. Zato nas određeni veliki revolucionarni anarhisti, oni koji imaju genija da riječima izraze svoj herojski prkos "nečemu trulom u Danskoj", dotiču dublje i ostavljaju u nama dublji trag od znanstvenih socijalista s njihovim, podjednako divljenja vrijednim i možda praktičnijim argumentima. Mi želimo nešto što se obraća onome temeljnom i iskonskom i neumirućem u našoj burnoj ljudskoj prirodi.

Veliki stil objavljuje i zapovijeda. On nariče i on preklinje. On izriče proročanstva i rve se s anđelima. On se nikad ne ispričava, nikad ne racionalizira i nikad ne objašnjava. To je razlog zbog kojeg nas velike neopisive pasaže najvećih meštara potresaju do nijemosti. U njima, bezdan doziva bezdan i naše srce sluša i šuti. Vršenje prikladnih znanstvenih istraživanja u interesu čovječanstva zaslužno je i ima svoju plaću; ali bogovi odgovaraju na sasvim drukčije poticaje. "Suptilna pitanja" koja dopiru do njih, u njihovoj odalečenosti i njihovu preziru, jesu "suptilna pitanja" antagonista dostojnog njihove nepredvidljive srdžbe, njihove nepredvidljive osvete, njihove nepredvidljive ljubavi.   

Temeljna drama svijeta, drama bez kraja, odvija se između djece Zeusove i djece Prometejeve; između vojski Jahvinih i Sinova Jutra. Bog i Lucifer i dalje dijele pozornicu, i u Homeru, Shakespeareu, Danteu, Miltonu i Goetheu veliki stil nikad nije tako velik kao kad dovede tu dvojicu vječnih Antagonista do sučeljenja i natjera ih da ukrste mačeve. Kakve veze ima ako, u stvarnosti, njihova kraljevstva počivaju u ljudskom srcu a ne u Empireju ili Tartaru? Ljudsko srce, u svojoj nepromjenjivosti, mora ostati pravi Koloseum svijeta, mjesto gdje se rađa samo ono što je doista uzbudljivo, dramatično i lijepo, i gdje se sve te božanstvene stvari pretvaraju u glazbu.  

Ljepota! To je ono za čim svi, čak i najprostiji među nama, u dubini srca žudimo. Požuda traga za njom. Ljubav je stvara. Čudo vjere je nalazi – ali ništa manje od nje, ni istina ni mudrost ni moralnost ni znanje, ni progres ni reakcija, ne može utažiti žeđ koju osjećamo.    

Da, mi čeznemo za ljepotom, a ipak, kako nam se često, u razdrtosti i gunguli života, ta neobična nevjerojatna Prisutnost što se, poput onoga lika na Slici, uzdiže "pokraj rijeka" sudbine koja nas nosi, čini suviše udaljenom, suviše uzvišenom i translunarnom da bi nam pružila pomoć koja nam treba. Heine negdje pripovijeda kako je, sakrivši se od uličnih meteža u tihe galerije Louvrea, izmučen i klonuo u tijelu i duši, pao na koljena pred Božicom Ljepote, koja je stajala, kao što i danas stoji, na kraju tog hodnika nijemih svjedoka, i kako je, pogledavajući prema njoj i tražeći pomoć, uvidio da se ona nikad neće moći ni sagnuti k njemu niti ga podignuti iz njegova zamora, jer su je već odavna slomili – jer nema ruku.  

Žalibože, istina je da postoje trenuci kada je pod pritiskom strojeva sudbine možemo – nju, besmrtnicu – samo izdaleka pozdraviti. Ali ako smo dovoljno hrabri, uporni i strpljivi da počekamo – makar i samo još malo dulje – opet će nam se približiti; i stara čarolija, koja preobražava svijet, okrijepit će nas poput daška proljeća.   

Zašto bismo se zavaravali? Ne možemo stalno živjeti u ozračju tih oslobađajućih lahora što nam zapuhuju lica. Prisiljeni smo podnositi breme turobnih časova, upravo kao što su ih podnosili naši preci i kao što će ih podnositi naši potomci. Dovoljno je ako uspijemo održati svoje duše tako pripravnima da se, kad u naznačeni čas do nas ponovo dopre dodir, blistaj, riječ, gesta što za nas nosi objavljenje i svjetlo "velikoga stila", pokažemo dostojnima svoje baštine