I. LICE NA ULAZU KOLODVORA WATERLOO
Putovanje od kolodvora Waterloo do gradića Ramsgarda u Dorsetu ne traje dulje od tri do četiri sata, no kako mu se posrećilo naći potpuno prazan kupe, Wolf Solent odao se takvoj orgiji zadubljenog razmišljanja da su se ta tri ili četiri sata otegnula u nešto ljudskim mjerilima nemjerljivo. 

Iznad njegove glave oblijetala je nemirna muha zujara, svako malo slijećući na šarene oglase turističkih odredišta – Weymouth, Swanage, Lulworth, Poole – i čisteći prednje nožice o jarbole drečavih brodova ili plaže s nemoguće plavetnim morem.

Kroz otvoreni prozor do kojeg je sjedio, nasuprot lokomotivi, ćuhovi neobično blaga ožujskog jutra milovali su njegove nosnice, zapahujući ih mirisom mladih zelenih izbojaka, mokrih kaljuža, ljeskovih gajeva obraslih vlažnom mahovinom i jaglaca s osunčanih travnatih nasipa.   

Solent nije bio ružan muškarac. Ali nije bio ni osobito privlačan. Njegova kratka, nepodšišana kosa bila je boje izbijeljene kudjelje. Njegovo čelo kao i njegova prilično bezoblična brada bili su malko uvučeni, i zbog te osobitosti čitava težina njegova karaktera kao da se prenijela na zakrivljeni kukasti nos i čekinjaste, debele obrve što su nadsvođivale njegove duboko utonule sivkaste oči.

Bio je visok i vitak. I nakon što je u jednom trenutku ispružio noge i nagnuo se nad svoje sklopljene, koščate šake, teško bi se moglo reći jesu li izrazi što ih je njegovo lice povremeno poprimalo očitovanja zajedljive poruge ili beznadne ogorčenosti.  

Što god izražavale, njegove su promjene raspoloženja očito bile povezane s izgužvanim pismom koje je više puta izvadio iz džepa na hlačama, nabrzo ga preletio i ponovo spremio u džep te zauzeo isti položaj kao prije. 

Pismo koje mu je budilo tako snažne osjećaje bilo je ispisano pravilnim i pedantnim sitnim rukopisom, a njegov je sadržaj bio sljedeći: 

"Dragi gospodine,

biste li bili tako ljubazni da dođete u Ramsgard u četvrtak i nađete se s mojim prijateljem g. Darnleyjem Otterom, oko pet sati, u čajnom salonu Hotela Lovelace? On će poslije podne prolaziti onuda na putu za King's Barton pa će Vas odvesti do kuće svoje majke, gdje ćete zasad imati sobu. Bude li Vam odgovaralo odmah istog dana pridružiti mi se na večeri, učinili biste mi uslugu. Večera je u osam sati, i imali bismo dovoljno vremena da porazgovaramo o svemu.

Htio bih Vam još jednom izraziti svoje zadovoljstvo Vašim spremnim prihvaćanjem moje skromne ponude.

Iskreno Vaš,

John Urquhart"

Dozvao je u pamet pojedinosti iznimnog događaja koji je doveo do njegova "spremnog prihvaćanja" Urquhartove "skromne ponude".

Sada je imao trideset pet godina, i zadnjih deset godina poučavao je povijest na jednoj maloj školi u Londonu, spokojno živeći pod okriljem despotske ljubavi svoje majke, s kojom je, kada mu je bilo samo deset godina, napustio Dorsetshire, a s Dorsetshireom i sva uznemirujuća sjećanja na svojega mrtvog oca. 

Neobičnim stjecajem okolnosti, njegovo novo zaposlenje, ono književnog referenta u službi vlasnika imanja King's Barton, vodilo ga je u sâmo prizorište tih mučnih sjećanja. Jer upravo se ovdje odvila sudbina njegova oca, nekoć uglednog nastavnika povijesti u ramsgardskoj školi, koji se s tog visokog položaja postupno sve više srozavao, nizom tajnovitih posrnuća, sve dok nije završio pokopan na mjesnom groblju, kao oličenje sablažnjive moralne iskvarenosti. 

Samo je zahvaljujući činjenici da je vlasnik King's Bartona bio rođak lorda Carfaxa, bratića Wolfove majke, Wolf uspio naći utočište, prikladno za njegove ne baš velike sposobnosti, nakon zapanjujućeg raspleta njegova londonskog života. 

Mogao je sebi živo predočiti, kao da se to dogodilo tog dana a ne dva mjeseca ranije, izraz zaprepaštenosti i bijesa na majčinu licu kad joj je saopćio što se dogodilo. Dogodilo se to da je otplesao svoj "ples zlobe" – kako je on to nazivao – usred bezazlena predavanja o vladavini kraljice Ane. Svojim je učenicima sasvim staloženo pripovijedao o dekanu Swiftu, kad je, iznenada, u njegovu umu popustila neka brana ili zaklon, i iz njega potekla bujica neobuzdanih, nepristojnih pogrda protiv svakog aspekta moderne civilizacije.       

Zapravo, njegov "ples zlobe" na toj tihoj pozornici bio je toliko divljački i bestidan, ili ga je on barem tako predstavio majci, da mu nikakva "nadležna tijela" nisu mogla, pod pretpostavkom da su zadržala i najmanji trag prirodnog samopoštovanja, progledati kroz prste.

I sada je, s tom zgodom iza sebe, pokušavao zbaciti breme majčinskog negodovanja bježeći upravo u mjesto zbivanja majčine katastrofe. 

Nekoliko je žestokih svađa izbilo među njima nakon primitka prvog Urquhartova odgovora na njegovu zamolbu. No kako ona, uz vrlo malo ušteđevine, nije imala nikakvih prihoda, zgoljna životna nužnost prisilila ju je da popusti.

"Preselit ćeš se k meni kad nađem kuću", dobacio joj je jednom prilikom, i njezino se uzrujano, ljepušno lice, napola prekriveno obilnim pramenovima valovite kose pepeljaste boje, skamenilo kao da je uzeo njezin najdragocjeniji čajni servis i razbio ga u komadiće pred njenim očima.

Jedna od zatomljenih emocija što su provalile na površinu toga siječanjskog poslijepodneva bila je povezana sa strahovitom bijedom tolika mnoštva njegovih londonskih sugrađana. Sjetio se čovjeka kojeg je ugledao na stubama na ulazu kolodvora Waterloo. Izraz nemoćnog očajanja na tom licu što se okrenulo prema njemu sada se ispriječilo između njega i brijega obraslog propupalim bukvama. Lice se još mnogo puta odrazilo na gustoj valovitoj pozadini tog smaragdno bistrog zelenila. To je bilo englesko lice; i to je bilo kinesko, rusko, indijsko lice. Ono je bilo svestrano i mnogoliko poput vina svećenice Bakbuke. To je bilo naprosto lice čovjeka, smrtnog čovjeka, na kojeg je Providnost nagrnula poput bijesnog psa. A jad na tom licu bio je takav da je Wolf odmah znao da ga nikakve društvene promjene i nikakve korektivne revolucije nikada neće moći iskupiti – nikada neće moći nadoknaditi jednostavnu nepopravljivu činjenicu da jest bilo kakvo je bilo!

Pošto se bukov gaj izgubio iz vida, opazio je velik kamion koji je uz glasan klopot prolazio uskom cestom, ostavljajući za sobom oblak prašine, i taj je prizor usmjerio njegove misli u drugom smjeru. U svijesti mu se ukazala, komplicirana i neljudska, poput kakva pokretnog tornja načinjenog od instrumenata i sprava, čudovišna prikaza Modernog Izumilaštva.

Imao je dojam da se, sa zrakoplovima što vrebaju nad svakim skrovištem poput sveprisutnih grabljivica, s oklopnim vozilima što su poput golemih kukaca zaposjeli svaku stazu i svaki puteljak, bez ijednog mora, ijednog jezera, ijedne rijeke slobodne od muklog zveketa strojeva, sustavno razara ono najdragocjenije na ovome svijetu.

U tome trošnom, suncem obasjanom, od duhana požutjelom vagončiću učinilo mu se da vidi, prepuštenu sebi i bespomoćnu, sliku cijele zemaljske kugle! Bila je krvava i zlostavljana, poput glatkog trbuha naživo secirane žabe. Vidio je kako je dube i ruju i stružu i drljaju. Vidio je kako je istjeruju iz njenog milozvučnog ozračja. Vidio ju je uhvaćenu u klopku, drhtavo klupko što se nadima i stenje pod težinom željeza i kamena.    

Kako bi, pomislio je kad je po dvadeseti put izvadio Urquhartovo pismo i vratio ga nazad u džep – kako bi, u tome svijetu pretvorenom u trbuh secirane žabe, itko više mogao oblikovati bilo kakvu dokonu i bezbrižnu misao? Kad je to pomislio, i pokušao u svijesti izgraditi neku predodžbu o tome što bi mogla biti takva "misao", ona je poprimila oblik listova biljke, veličine slonove noge, što spokojno lelujaju na sočnim i svježim stabljikama uz rubove šumskih močvara.  

I tada je, pošto se još malo protegnuo i zavalio dublje u pohabano sjedalo, stao odmjeravati snage svoga uma protiv tih vražjih strojeva. To je učinio sasvim ozbiljno, ne osjećajući nikakvu nelagodu zbog svoga preuzetnog pothvata i ne videći u njemu ništa komično. Zbog čega se ne bi svojom osobnom magnetskom snagom odupro tiranskoj mašineriji izumljenoj od drugih ljudi? 

Dapače, srh zlobnog ushićenja koji je prostrujao njegovim živcima dok je o tome razmišljao imao je znatne sličnosti s neobičnom i zanosnom nasladom koju mu je često pružalo čitanje određenih božanstvenih mitoloških legenda. Ni jednoj živoj duši nikad ne bi povjerio tajnu opojnog doživljaja uvećanja svoje osobnosti koje bi ga obuzelo kad bi zamišljao sebe kao svojevrsnu demijuršku silu, koja crpe moć iz srca sâme Prirode.   

Upravo je takvo uvećanje doživio sada, osjetivši kako se tajanstvene dubine njegove duše burkaju i podrhtavaju uslijed otpora pruženog tim modernim izumima. Ali njegov otpor nije nalazio uporište ni u kakvoj uvriježenoj tradicionalnoj nepokolebljivosti. Nalazio je uporište u njegovoj osobitoj, gipkoj i žilavoj dovitljivosti, poroznoj i zamršenoj u isti mah, sposobnoj strujati poput zraka, uvlačiti se poput kiše, šikljati poput soka mlade biljke, puštati nevidljive spore poput mahovine, plutati poput prozirne žabokrečine na baruštinama, popuštati i uzmicati, uzmicati i popuštati, a ipak ostati nepobijeđena i nepovrediva!

Dok je tako gledao kroz otvoreni prozor i promatrao telegrafske žice kako se polako spuštaju i zatim ponovo naglo podižu kad naiđu na sljedeći telegrafski stup, prepustio se osjećaju koji mu je uvijek pružao osobit užitak, kada bi zamislio sebe kao prapovijesnog diva koji, bez ikakva napora, trči uz vlak, preskačući humke, jarke, puteljke i bare, i s lakoćom se takmi, svojom prirođenom tihom brzinom, s bučnim mehanizmom svih tih klipova i zupčanika. 

Imao je dojam da promatra tog drugoga sebe, toga skokovitog diva, s izrazitim zadovoljstvom kobre koja paluca svojim račvastim jezikom ljeskajući se pod suncem. No, kako je vlak hitao dalje, učinilo mu se da njegovo pravo ja nije ni div ni zmija, već onaj jasen s crnim pupovima, još malko zaklonjen svojim lisnatim drugovima, čije su nepomične sive grane bacale tako izobličenu sjenu na željeznički nasip.

Vlak je domala protutnjao pored neobičnog tornja basingstoške crkve, i njegove su misli opet odlutale u drugom smjeru. U dvorištu crkve bila je vezana krava koja je pasla travu. I u nekoliko časaka što je promatrao tu kravu, učinila mu se ona uljujkanom u tako nenarušivo spokojstvo da njene noge kao da su izvirale iz zelene lokve tišine starije od samoga života.    

No prizor krave zamijenio je prizor basingstoške crkve, i Solent je pomislio kako sve religije svijeta nisu drugo do mnoštvo škripavih i nezgrapnih brodića kojima se duše ljudi prevoze preko tih jezera iskonske šutnje, uznemirujući sneni život podvodnog raslinja i tjerajući plahu močvaricu iz njenog skrovišta! 

Pomislio je kako svaki crkveni toranj u ovome kraju gleda na groblje, i kako svako groblje sadrži golem prazan grob namijenjen "ljubomornom Ocu ljudi" koji živi u crkvi. Znao je da navlas isti toranj postoji u King's Bartonu, drugi u Ramsgardu, treći u Balcksodu, gradiću podalje od Urquhartova sela.

Sada se posve ispravio u sjedalu, a vlak se pomalo približavao Andoveru. I kad je zaustavio pogled na svojoj suputnici, muhi zujari, koja je čistila prednje nožice na slici pristaništa Swanage, kroz glavu mu je proletjela misao o tome kako bi, jedne vjetrovite novembarske noći, od tornja do tornja tih mjesnih crkava mogao odjeknuti razvučen žalobni vapaj, čujan samo psima i konjima i guskama i teladi i seoskim ludama, pravi smrtni vapaj boga – napokon mrtvog od prekomjerne starosti!

"Krist nije Bog", pomislio je. "Samo kad Bog doista umre pokazat će se tko Krist zapravo jest. Tada će Krist zauzeti mjesto Boga."

Kao kakav proračunati odgovor na te neobuzdane maštarije, iznenada se pred njim pomolio visoki zvonik salisburyjske katedrale. Vlak je stao. I premda ni ovdje – možda zbog toga što mu je zadubljenost u misli davala mrzovoljan i odbojan izgled – nitko nije ušao u njegov vagon treće klase, tok njegovih misli postupno je postajao ujednačeniji, mirniji i blaži. Ogoljenost Salisburyjske ravnice zamijenila je raskošnost Blackmorske kotline. Mljekarska gospodarstva zamijenila su farme ovaca, bogati pašnjaci zamijenili su puste vapnenjačke brežuljke, ograđeni voćnjaci otvorena polja kukuruza, a mahovinom obrasli stasiti hrastovi vjetrom šibani suhi drač.   

Zelene, bujne livade kroz koje je vlak sada prolazio, spore, tamne rječice zasjenjene krošnjama johe, visoke živice, okljaštreni brijestovi – promatrajući sve to Solent je postao svjestan da je potpuno prešao iz ozračja svoje ambiciozne i temperamentne majke u jedan opušteniji svijet, izdašan i blag i prozračan poput lahora što su milovali te tamnozelene jarke, a koji je svijet bio rodna gruda čovjeka na ramsgardskom groblju.   

Majčine jadikovke, posmrtne i zakašnjele ali uvijek jednako jetke i oštre, nisu uspjele pobuditi u njemu mržnju prema ocu, i ispad kojim je završila njegova školnička karijera na neki je tajnovit način oslobodio u njemu određene skrivene porive koji su se sada, prožimajući ga buntovnim zadovoljstvom, utekli lepršavoj slici njegova ozloglašenog roditelja. 

Znao je da su djeca često potpuno različita od oba svoja roditelja, no pronicavi je Wolf slutio da u njemu ima vrlo malo toga što nije na neki način povezano bilo s ocem bilo s majkom. Imao je već trideset pet godina, i bio je glatko obrijan, namršten, brigama zaokupljen muškarac, s upalim očnim dupljama; no unatoč tome osjetio je kako mu srce tuče od snažnog uzbuđenja sada kad se, nakon dvadeset pet godina, vratio svojim rodnim pašnjacima.

Što će zateći u toj kući "majke Darnleyja Ottera"? Tko je uopće taj Darnley Otter? Kakve on ima veze s g. Urquhartom? I što mu g. Urquhart te večeri ima saopćiti, a što se tiče njegove buduće službe?

Kad se vlak zaustavio u Semleyju, na oglasnoj je ploči pročitao "Za Shaftesbury", i čas poslije na obzoru su se pomolili visoki travom obrasli grudobrani veličanstvene poganske tvrđave.

Dok je promatrao te busenjem prekrivene kule, i duboko udisao čarobne daške što su dolazili od vlažne mahovine i svježih jaglaca – za koje se činilo da prolaze tom udolinom na posebnim zračnim putovanjima – ponovo je počeo smagati svoje duševne snage kako bi se suočio s kojim god duhom kojeg bude susreo na ovim dražesnim mjestima... "Krist nije čovjek; nikad nije ni bio čovjek", pomislio je. "A bit će više nego bog kada Bog bude mrtav... Tri crkvena tornja... tri. Ramsgard... King's Barton... Blacksod... baš čudno što si uopće ne mogu predstaviti što ću osjetiti kad vlastitom rukom dotaknem zidove tih triju tornjeva... ili kakve ću ljude upoznati! Nadam se da ću naći neku djevojku koja će mi dati da vodim ljubav s njom... visoku i vitku i bijele puti! Volio bih da ima jako bijelu put... s majušnim madežom, kao Imogen, nad lijevom dojkom... Želio bih voditi ljubav s njom u prirodi... među bazgom... među bazgom i pastirskom iglicom..."

Uvukao je noge i sklopio ruke na koljenima, naginjući se naprijed, nabrana čela i usredsređen. "Ne tiče me se hoću li zaraditi novac. Ne tiče me se hoću li steći slavu. Ne tiče me se hoću li ostaviti ikakvo djelo iza sebe kad umrem. Jedino što želim su određeni doživljaji!" Tada je napregnuo sve svoje duševne snage i stao ispitivati što su ti doživljaji koje želi više od svega.  

Prvo je pokušao analizirati jedan mentalni postupak kojim se naučio koristiti – postupak kojim bi došao u posjed skrivenog temelja cjelokupna svojeg života. To je bila određena vještina koju je sebi opisivao kao "uranjanje u vlastitu dušu". Tu je vještinu kriomice prakticirao od vrlo ranog doba. Kad je bio dijete njegova ga je majka često zadirkivala zbog toga na svoj bezbrižan način, i te je zanose, ili te nastupe rastresenosti, nazivala smiješnim ali dosta nepristojnim dječjim imenom. Njegov ga je otac, naprotiv, bodrio u tim stanjima, shvaćajući ih vrlo ozbiljno, i ophodeći se prema njemu kad bi ga spopala kao prema svojevrsnu djetetu-čarobnjaku. 

Ali riječ kojom je on sâm već odavno u sebi označavao ta posjednuća, bila je otkriće do kojeg je došao dok je kao dijete boravio u kući svoje bake u Weymouthu. To je bila riječ "mitologija", i on joj je davao sasvim osobni smisao. Jasno se sjećao gdje se prvi put susreo s tom riječi. To se dogodilo u misterioznoj prostoriji zvanoj "predsoblje", povezanoj sklopivim vratima s bakinim salonom, koja je bila natrpana kojekakvim ukrasnim drangulijama što su ih pripadnici imućnije klase običavali skupljati u rano doba vladavine kraljice Viktorije. Prozor bakine sobe gledao je na more, i donoseći riječ "mitologija" u taj erker Wolf joj je s vremenom dopustio da postane tajno ime za njegovu tajnu naviku.    

To "uranjanjanje u vlastitu dušu" – taj doživljaj koji je nazivao "mitologijom" – bilo je određeno voljno sabiranje na površini svijesti podsvjesne magnetske snage koja kao da je, sve od tih ranih dana u Weymouthu, dok je s tog erkera promatrao svjetlucanje Sunca i Mjeseca na morskoj površini, bila spremna pokoriti se njegovim naredbama.

Ta je tajna vještina uvijek bila popraćena jednim drzovitim uobraženjem – uobraženjem, naime, da sudjeluje u nekoj tajanstvenoj kozmičkoj borbi – borbi između onoga što je volio zamišljati kao "dobro" i onoga što je volio zamišljati kao "zlo" u tim nedokučivim dubinama.

Kako je to puko prepuštanje doživljaju koji je bio uzbudljiv poput kakva skrivenog poroka moglo pobuditi takvu preuzetnost, Wolf si nikad nije uspio objasniti; jer njegova "mitologija" nije nalazila odušak ni u kakvu izvanjskom činu. Bila je potpuno ograničena na tajni doživljaj u njegovu vlastitu umu, koji bi bilo teško riječima objasniti bilo kome.

Ali bio kakav bio, njegov najdublji osobni ponos – ono što bi se moglo nazvati njegovom glavnom životnom iluzijom – potpuno je ovisio o njemu. 

On ne samo što nije imao nikakve sklonosti prema izvanjskom djelovanju, nego nije imao sklonosti ni prema bilo kakvom književnom ili intelektualnom postignuću. U dubini svoje duše gajio je prezir, koji je zapravo bio zloban jer je izvirao iz ponosa, prema svim oblicima ljudskog i svjetovnog uspjeha. Osjećao se kao da je pridošlica s nekog drugog planeta, gdje životna pitanja – velike dualističke borbe između života i smrti – nikad ne izlaze iz začarana kruga pojedinčeve osobne svijesti. 

Kad bi bio prisiljen to opisati, Wolf bi se poslužio nekom jednostavnom zemaljskom slikom. Rekao bi da su njegovi magnetski porivi slični protezanju velikih listova nad mirnim jezercem – listova hranjenih spokojnim podnevima, bistrim, prozračnim noćima, svim gibanjima elemenata – ali koji listovi na neobjašnjiv način utječu, samim svojim spontanim protezanjem, na veliku skrivenu borbu koja se uvijek vodi u Prirodi između dobrih i zlih sila.

Sve izvanjske pojave, kao ono grozovito lice na ulaznim stubama kolodvora Waterloo ili ona privezana krava koju je vidio u Basingstokeu, on je doživljavao kao pomalo izblijedjele slike u zrcalu, čija prava stvarnost sve vrijeme počiva u njegovu umu – u tim spokojnim, izdašnim listovima – u tome skrovitom raslinju – čije je korijenje zataškano pod tamnim strujama njegove svijesti.      

Pitanje koje ga je sada počelo nejasno kopkati bilo je hoće li događaji koji mu predstoje – ti novi prizori – ti nepoznati ljudi – učiniti ono što izvanjski događaji dosad nisu uspjeli učiniti – razbiti to zrcalo polovične stvarnosti i baciti veliko kamenje prave stvarnosti – baciti ih i uglaviti – to tvrdo, grubo, opipljivo kamenje – u te mračne vode i među to duševno lišće.  

"Možda ja nikad nisam upoznao stvarnost kao drugi ljudi", pomislio je. "Moje je život bio ispunjen radom, monotonijom, trpljenjem. Teglio sam svoj teret kao deva. A za to sam bio sposoban jer to uopće nije bio moj stvarni život! Moja 'mitologija' je uvijek bila moj stvarni život."

Muha zujara polako je i oprezno prešla preko Weymouthskog zaljeva, tražeći valjda neku nevidljivu česticu hrane, sad kod Redcliffa, sad prema Ringsteadu, sad u pravcu White Norea.

Odjednom ga je obuzeo nemir i malkice je zadrhtao. "Što ako će ta nova stvarnost, kada dođe, razoriti sav moj tajni život? Ali možda ona neće biti kao stijena ili kamen... možda neće biti kao tenk ili kamion ili zrakoplov..."

Čvrsto je isprepleo koščate prste svojih šaka. "Djevojka koja će mi dati da vodim ljubav s njom... 'bijela kao oguljen vrbov prut'... vodim ljubav s njom u ljeskovom gaju... zelena mahovina... jaglaci... moškovica... bjelina..." Raspleo je prste i zatim ih ponovo sapleo, ovaj put lijevom rukom prekrivši desnu.

Bilo je gotovo podne kad je vlak stao kod Longborne Porta, seoceta za koje je znao da je zadnja postaja prije Ramsgarda. 

Ustao je sa sjedala i skinuo svoje stvari s police, uz toliko komešanje da je njegova jedina suputnica, muha zujara, ogorčeno odzujala kroz prozor ka nepoznatim uzletištima Dorsetshirea. 

Mlad, štrkljav, gologlav željeznički službenik, čije je lice odavalo nekakvu mušičavu tupost, proderao se iz sveg glasa klopoćući kantama za mlijeko: "Longborne Port! Longborne Port!" 

Nitko nije izišao iz vlaka. Ništa nije istovareno iz vlaka osim praznih kanta za mlijeko. Izgleda da ni mladićev glas, oštar kao u kosca, nije bio kadar uzmutiti neprobojni mir što se, poput žute peludi na resi grane, nadnosio nad tim drevnim voćnjacima i glibovitim puteljcima.  

A kad je ponovo sjeo, odloživši kaput i štap i kovčeg na sjedalo ispred sebe, iznebuha mu je glavom prošla misao kako bi ti osobiti slogovi – "Longborne Port!" – pomiješani s klopotom kanta za mlijeko, nekoj odavno mrtvoj ljudskoj lubanji koja bi iznenada postala svjesna nakon stoljetnog mrtvila, očitovali sâmu bit uobičajenog života na zemlji.

Kakva bi sumorna novembarska sumračja, kakva snena kolovoška podneva, kakve štrcaje bijelog mlijeka u blistava vjedra ti priprosti slogovi prizvali u tu svijest! 

Zavalio se u sjedalu, malko zadihan, pošto je vlak napustio skromnu postaju. Posljednji je put iz džepa izvadio Urquhartovo pismo. "Darnley Otter!" ponovio je u sebi. "Čudno, kako mi malo to ime danas znači, a kako bi mi mnogo moglo značiti već sutra!" Zašto mu sada, kad je budućnost nadohvat ruke, pružajući se pred njim poput velike wesseške rimske ceste, čitanje tih slova ispisanih lijepim Urquhartovim rukopisom ne daje ama baš nikakvu slutnju s obzirom na ono što mu se sprema? Kakav je čovjek taj Darnley Otter? Je li on neugledan, sredovječan muškarac kao on, ili je naočit mladić? Pomislivši na naočite mladiće ponovo je počeo maštati o "oguljenim vrbovim prutovima", no lako je suzbio tu sliku u uzbuđenju trenutka.

Oh, evo ruševina znamenitoga elizabetanskog dvorca! Evo one velike travnate površine na kojoj je gradić održavao godišnji poljoprivredni sajam, i gdje su ramsgardski školarci svojedobno običavali organizirati utrke!

Kako se jasno sjetio svega! Prošlo je dvadeset pet godina otkad je otišao, uplašen i zbunjen zbog rastave svojih roditelja; a kako se malo toga promijenilo!

Njegov je pogled odlutao iznad visokih bukovih krošnji sve dok se nije izgubio u plavome nebu. 

Bezbrojni kilometri plavoga neba; a iza njih, opet bezbrojni kilometri plavoga neba koje teško da se može nazvati plavim ili bilo koje druge boje – čista, nepomućena praznina što se pruža u daljinu od mjesta gdje je sjedio – sa svojim štapom i kaputom pred sobom – bez ikakve zamislive granice ili kraja! Nije li to bezmalo dostatan dokaz da je sve pitanje misli?

Kako bi to bilo kad bi sada, u ovome času, bio ramsgardski momak koji se vraća iz škole? Kako bi to bilo kad bi sada bio Solent senior a ne Wolf Solent? Kako bi to bilo kad bi ga neki prijazni nadstojnik škole, dočekavši ga na peronu, upitao: "I, Solente, što se naučili tijekom svojih dvadesetpetogodišnjih praznika?" Što bi odgovorio?

Vlak je počeo usporavati prolazeći pokraj muljevitih sprudova rijeke Lunt, i on je žurno, kao u strahu od tog zamišljenog ravnatelja, sklepao odgovor.

"Naučio sam, gospodine, nalaziti svoju sreću u jednostavnim doživljajima. Naučio sam, gospodine, kada treba a kada ne treba misliti. Naučio sam..."

No u tom trenu, kad je iza javnih parkova ugledao poznate obrise Hotela Lovelace, preplavilo ga je toliko uzbuđenje te je njegov imaginarni kolokvij ostao visjeti u zraku.

"Poslat ću svoje stvari autobusom", pomislio je kad je ustao i uzeo kovčeg. "A onda ću provjeriti je li Selena Gault još živa!"  

II. "KRISTE! IMAO SAM SRETAN ŽIVOT!"
Umjesto da splasne, njegovo je uzbuđenje još više poraslo kad je izišao iz vlaka.

Predao je kartu šefu postaje, postarijem gospodinu koji je zbog svojih manira, što su odavali napadnu radoznalost i krotku smjernost u isti mah, podsjećao na crkvenjaka. Gledao je kako tovare njegovu prtljagu u hotelski autobus, i utom mu je u pamćenju izronilo nejasno sjećanje na zgodu iz tih davnih dana, kad mu je majka, stojeći pokraj tog istog oronulog vozila, ili nekog njemu vrlo sličnog, s izrazom prezrive poruge na svom zastrašujućem licu dobacila neku oštru i ironičnu primjedbu koja je ošinula njegovo samoljublje poput biča.   

Nasuprot postaji nalazili su se ograđeni javni parkovi. I oni su mu dozvali u svijest neke beznačajne epizode iz njegova djetinjstva, i on je pomislio, unatoč svem svom uzbuđenju, kako je neobično što se sjeća više onoga što mu je nanijelo bol nego onoga što mu je pružilo veliko zadovoljstvo. 

Umjesto da pođe za autobusom sa zapadne strane parkova, uz cestu koja vodi do hotela, i zatim mimo policijske postaje do opatije, uputio se prema istoku i prešao preko mostića koji se pružao nad rijekom. Prizor starog zida uz obalu rijeke, te nekih busova strelice ispod površine vode, ponovo mu je pobudio duboka sjećanja. 

Upravo je na tom mostiću prije dvadest pet godina stajao s ocem, nagnut nad rijeku dok ga je William Solent učio razlikovati čikova od klena i čudnim, isprekidanim, osornim glasom negodovao zbog mnoštva bačenih limenki nataloženih na muljevitom dnu rijeke.     

Ali Wolf ovaj put nije zastao. Čuo je kako zvonik opatije otkucava jedan sat, te je hitrim korakom produžio Ulicom svetog Aldhelma. Nedavno propupale platane bacale su neobične male sjenke, slične izobličenim leptirima, na žućkasto kamenje pločnika, a preko vrha grbavog zida uz koji je prolazio povremeno bi izvirili procvali krajičci kruškinih grana.

Najzad je došao do velikih zelenih vrata.

"Je li moguće", pomislio je, "da Selena Gault još živi ovdje?"

Propustivši pekarova kola da nehajno otklopoću niz ulicu, učinio je dvije kolebljive kretnje rukom u smjeru ručice zelenih vrata.

Ni sâm nije znao zbog čega je osjetio poriv da pažljivo osmotri ulicu s jednog kraja na drugi prije no što se odvažio okrenuti tu ručicu. Osjećao se gotovo kao progonjen zločinac koji traži zaklon kod Selene Gault! Ali ulica je sada bila potpuno pusta, i on brzom kretnjom žustro otvori vrata te uđe u vrt.

Uski kameni puteljak vodio je do vrata kuće, koja je podsjećala na lutkinu kuću, presijavajući se u jarkim plavim i zelenim tonovima. Modroljubičasti i bijeli zumbuli hrpimice su rasli s obje strane staze, i njihov miris, zarobljen i zgusnut u tome ograđenom prostoru, imao je neko opojno, zamamno svojstvo koje je odudaralo od strogog reda koji je vladao uokolo. Sluga patuljasta rasta, vremešan ali vrlo okretan, sa živim izbuljenim očima kao u strnadice, otvorio mu je vrata i smjesta ga uveo u salon. 

Kazao je svoje ime i počekao. Majušni se sluga netom vratio te ga zamolio da sjedne i raskomoti se. Gospođa Gault će mu se pridružiti za nekoliko minuta. Tih nekoliko minuta otegnulo se u četvrt sata, i on se odao razmišljanju o svemu što bi mu taj neobični susret mogao donijeti. Gospođa Gault bila je kći pokojnog ravnatelja ramsgardske škole, i Wolf je dvadeset pet godina od majke neprestano slušao zajedljive primjedbe na njezin račun. Ona je izgleda bila vrlo bliska s njegovim ocem; čak se nalazila uz Williama Solenta u njegovim posljednjim trenucima u ubožnici, i prisustvovala je njegovu ukopu. 

Dok je tako sjedio u sofi, Wolf se zapitao kakav će dojam ta suparnica njegove majke ostaviti na njega kad je vidi. Sluga je bio samo pritvorio vrata; i kad su se ona nakon petnaest minuta tiho otvorila, i kad je Wolf hitro ustao i pošao u susret domaćici, na vratima su ga dočekale tri mačke, koje su dostojanstveno i oprezno, jedna za drugom, ušetale ravno u sobu. Nespretnom je kretnjom pokušao izraziti dobrošlicu tim životinjama, koje su sličile jedna drugoj i po obliku, i po veličini, i po pasmini, i po ćudi – po svemu osim boje, jer jedna je bila bijela, druga crna a treća siva. Ali umjesto da odgovore na njegove pokušaje sprijateljivanja, one su uskočile svaka u svoju stolicu, sklupčale se i svojim se poluzatvorenim očima nezainteresirano zagledale u vrata kroz koja su ušle. Učini mu se kao da se nalazi na dvoru markiza od Carabasa, a tri mačke kao da su tri velika komornika.

Ponovo se zavalio u sofi i smrknuto promotrio svaku mačku posebice. Crna mu se svidjela najviše, siva najmanje. Zaključio je da je bijela gazdaričina miljenica.    

Bio je zaokupljen tim bezazlenim mislima, kadli Selena Gault uđe u prostoriju. Ustao je i pošao joj u susret s ispruženom rukom. Ali nije uspio prikriti zaprepaštenje koje ga je obuzelo kad ju je ugledao. I njegova je zbunjenost postala još veća kad je ona odgovorila na njegovu gestu ceremonijalnim nakonom i odbijanjem ispružene ruke.

To je bila visoka, koščata žena, s toliko upečatljivo ružnim licem da nije bilo moguće odmah ne primijetiti njegovu ružnoću. I on je pomislio, nakon što je njihov razgovor uznapredovao, da bi, kad bi se samo uspio natjerati da je promatra bezizražajno, to bio jedan od najsretnijih trenutaka u njenom životu. 

Kretnjom mu je dala znak da sjedne. No, kako je sama ostala stajati pred vatrom, koja je unatoč toplom vremenu još gorjela u kaminu, on je odlučio učiniti isto. Kroz glavu mu je sijevnula misao, "Zar je otac doista poljubio ovu nevjerojatnu spodobu?" I zatim, "Sirota žena! Vjerojatno svakom tko je prvi put upozna priušti takav šok." Ali već je počeo govoriti mirno i opušteno, iako su mu te misli i dalje prolazile glavom. 

"Znao sam da ćete znati tko sam", reče on prijazno. "Nedavno sam dobio poziv da dođem. Zbog nekog posla... ne znam još točno o čemu se radi... u King's Bartonu. Svratit ću onamo danas popodne; ali odlučio sam prvo doći k Vama."

Dok je to govorio, zapazio je da ona neprestano sve ustrajnije pokušava navući bijeli vuneni šal oko svoje crne svilene haljine, kao da je želi sakriti. Izgledala je kao osoba koju su iznenada zatekli u kakvu ekstravagantnom odijelu, zbog kojeg se srami ili koje ju čak čini smiješnom. 

"I tako sam jednostavno banuo", nastavi, s neobičnim dojmom da se obraća slušaocu koji sve vrijeme prestravljeno sluša glas neke treće osobe koja nije prisutna – "kroz Vaša zelena vratašca i vrt sa zumbulima."

Ona je i dalje šutjela, i on je primijetio da je jedno od najizrazitijih obilježja njezine ružnoće nezdrava žutičavost njezinih obraza u spoju sa sablasnom bljedoćom gornje usne, koja je izbijala iz njezina lica vrlo slično kao što određene vrste gljiva izbijaju iz tamne kore mrtva stabla.

"Zaključio sam da je Vaša omiljena mačka ova bijela", reče on nakon neugodne stanke.

Ona se na to malo smekšala, jer je prišla stolici na kojoj je ležala siva mačka, uzela je u naručje te sjela stavivši životinju u krilo.

"Ne, ne, ne, krivo!" protisne hrapavim glasom. "Nije li tako, Mateju?"

Mačak uopće nije reagirao na tu primjedbu, kao ni na prste koji su ga milovali; ali posjetiocu nije promaklo da ta neobična žena ima nevjerojatno lijepe ruke.

"Kako se zovu ostali?" upita Solent.

"Crni je Marko", odgovori je gospođa.

"A bijeli Luka?" odvaži se on.

Ona potvrdno kimnu glavom; i u tom trenu, sasvim iznenada, s naporom kao kad nalet vjetra rasprši hrpicu mrtvog lišća i otkrije svježe zelenilo ispod nje, cijelo njezino lice obasja neodoljivo dražestan osmijeh.   

"Nikad nisam imala Ivana", reče. "A nikad i neću."

Wolf Solent spremno je iskoristio tu promjenu raspoloženja. Pristupio joj je, nagnuo se nad stolicu na kojoj je sjedila i počešao Mateja po glavi. "Mislio sam prvo otići do groba." To je izgovorio glasom koji je bio prigušen, ali potpuno lišen emocionalne napetosti. Ne bi taj glas bio mnogo drukčiji da je kazao, "Mislim da ću prvo skoknuti do opatije."

Selena Gault duboko uzdahne, ali Solentu se učinilo da je to više uzdah olakšanja nego tuge.

"Tako treba, to je ispravno", protepa ona ispod glasa, pognute glave i rukama tarući šal na kome je ležao sneni mačak.

"To je najbolje što možete učiniti", priklopi.

Kako ništa više nije rekla i nije podignula glavu – u tom položaju još se više isticala njezina velika ispupčena gornja usna i žutičavost njenog lica – Wolf se počeo osjećati kao neuviđavan nametljivac koji gladi kućnog ljubimca neke dostojanstvene, povučene osobe koja više voli životinje nego ljude.

Ispravio je leđa i izravnao ramena, uz dubok uzdah. Zatim je prišao sofi te uzeo svoj šešir i štap, iznenađeno ustanovivši da ih je unio sa sobom u prostoriju.

"Pretpostavljam", reče okrenuvši se s tim predmetima u ruci, "da će na groblju biti netko, vrtlar ili čuvar, tko će mi moći pokazati gdje je grob? Ne bih volio doći onamo i ne uspjeti naći grob. A pokušao bih naći ga još danas."

Selena Gauld izbaci sivog mačka iz krila i ustade sa stolice. 

"Poći ću s Vama", reče.

Izgovorila je te riječi vrlo tiho, ali primijetio je da ga izbjegava pogledati u lice.

Neko vrijeme stajaše i gledaše kroz prozor, nepomična i zadubljena u svoje misli.

"Ako Vam to predstavlja gnjavažu –" otpoče on.

No ona se odjednom okrene i pogleda ga ravno u lice.

"Sjedni, momče", izusti oštro. "Zar misliš da bih te pustila da odeš onamo sâm,  makar tamo bilo i pedeset vrtlara?"

Nekoliko ga časaka mjeraše pogledom koji kao da je pretvorio njegovu tjelesnu prisutnost u okvir vrata, kroz koji je ona gledala u daleku prošlost.

"Sjedni, sjedni", reče blažim tonom. "Začas ću se spremiti."

Istom što su se vrata zatvorila za njom pojavio se stari sluga, noseći srebrnu pliticu s tanjurom punim zobenih kolačića proizvođača Huntley and Palmers i bokalom šerija. Wolf si je natočio pune tri čaše tog izvrsnog vina i pojeo gotovo sve kolačiće prije no što se gđa Gault vratila. Zatekla ga je kako gladi Marka, crnoga mačka.

Sa šeširom i u ogrtaču izgledala je jednako neobično, ali otmjenije, i Wolf se ubrzo mogao uvjeriti, kad su nedugo zatim prolazili ispred opatije gdje ju je pozdravilo nekoliko mještana, da stanovnici Ramsgarda itekako uvažavaju tu snažnu ličnost. 

Put do groblja vodio ih je tik kraj ubožnice. To je bila zgrada na drugoj strani ceste, no Solent nije mogao suspregnuti poriv da okrene glavu. Njezin je izgled bio nešto veseliji nego što je uobičajeno za takva zdanja, jer je neki obzirni nadležni organ dopustio da njezino pročelje obraste virdžinijskom puzavicom.

Usporio je korak u želji da se bolje upozna sa svakom pojedinosti te glomazne, sumorne građevine iza željeznih ulaznih vrata. Dok je tako stajao, odjednom je osjetio dodir rukavicom presvučene ruke na svojoj nadlaktici. Zbog nekog nepoznatog razloga, ta mu se spontana kretnja nimalo nije svidjela, naprotiv, bila mu je neobično iritantna. Ubrzao je korak, i ruka je tako brzo nestala s njegove nadlaktice te je on lako mogao zaključiti da je onaj lagani dodir bio čista slučajnost. 

Sada su hodali jedno do drugoga, tako živahnim korakom da su ubrzo zašli daleko iza kuća i u kraj koji je već bio gotovo pust. Smetalo ga je što ona sve vrijeme šuti. Zar ona misli da njegova želja da posjeti očev grob proizlazi iz nekog sentimentalnog sažaljenja?

"Što je ovo?" reče uzbuđeno, pokazujući prstom skupinu ruševnih kućica koje su bile ogradom odijeljene od ceste s nekom neprirodnom i zloslutnom predostrožnosti. 

Sudeći po odgovoru, Selena Gault smatrala je njegovu uzbuđenost afektiranom i neumjesnom: 

"Zar ne vidiš što je, momče? To je klaonica! Pođi najskrivenijom, najtišom cesticom iz bilo kog gradića i naići ćeš na jednu takvu!"

Domala dospješe do lijepe hrastove ograde koja se protezala duž rubova Ramsgardskog groblja. 

"Tražila sam da ga pokopaju u dijelu za siromahe", reče ona ozbiljnim glasom. "Bliže je. Mirnije je. Gotovo nitko nikad ne dolazi. Obično ulazim ovdje." Preletjevši oštrim, lukavim pogledom s jednog na drugi kraj ceste, i toliko pritom razrogačivši oči da je svog pratioca i nehotice podsjetila na opreznog teretnog konja koji se sitnim koracima kreće kroz polje djeteline, gospođa Gault sagnula se i žustro podvukla pod glomazni kračun na otvoru u hrastovoj ogradi.

Solent pođe za njom, pomalo mrzovoljan, ali ne više neprijazan.

Ona ga nije sačekala, već se dugim brzim koracima otputila do nakraj polja. Mlataranje njezinih ruku, njezin ispijen lik i nepravilni hod u Wolfa ponovo pobudiše asocijacije na razne ne-ljudske životinje.   

Sustigao ju je netom što je došla do cilja. "William Solent", pročitao je na nadgrobnoj ploči od pješčenjaka, i zatim, ispod datuma rođenja i smrti, riječi "Mors est mihi vita."

Wolf je isti čas prepoznao zumbule zasađene u keramičkom vrču. "Ona je sigurno dolazila ovamo svih ovih dvadeset pet godina!" pomisli, prenuvši se od čuđenja, te joj dobaci brz, potajan, radoznao pogled ispod svojih gustih obrva.

Ona sada zacijelo nije učinila ništa što bi ga moglo zasmetati. Tek je promrmljala sasvim običnim glasom, "Ne volim vidjeti trputac da raste u travi", te je stala plijeviti stabljičice i slagati ih na hrpicu iza nadgrobne ploče.

Dok se tako klatila iznad humka, čeprkajući s ispruženim rukama po busenju trave, njezin je lik, obasjan magličastim popodnevnim suncem, za Wolfa postao nekako zlokobno nezbiljski. U cijelom je tom prizoru bilo nečeg krajnje neobičnog, nečeg čudovišnog i nastranog što je u korijenu sasijecalo svaku uobičajenu osjećajnost. Dvadeset pet godina? Ako je sve to vrijeme redovito navraćala ovamo, kako to da na očevu grobu i dalje ima trpuca, djeteline i čak mahovine? Osobnost te žene toliko je opčinila njegovu svijest, ispunjajući je nekim neizdrživim čuvstvenim nabojem, za koji mu se činilo da prelazi sve granice pristojnosti, te je njegovo srce otvrdnulo poput kamena. 

Ali premda su njegovi osjećaji bili hladni, njegova je imaginacija nesmetano radila. Nekoliko metara dorsetshireske ilovače, pedalj prhke domaće brestovine, što su ga razdvajali od izvrnute lubanje njegovog roditelja, za njega su bili poput providna sloja trave. Pogledao je u prazne očne duplje Williama Solenta, i te su prazne očne duplje pogledale njega. Pogledale su ga čvrsto, smireno, ravnodušno; između glave bez nosa koja je gledala gore i glave s tako istaknutim nosom koja je gledala dolje zapodjeo se zajedljiv razgovor bez riječi. "Pa dobro!", reče sin u sebi, "Neću zaboraviti. Sa trpucem ili bez trpuca, svijet me neće prevariti." "Prevariti me, prevariti me", odjeknu sasušena lubanja odozdo.

"Evo!" uzdahnu Selena Gault, ponovo zauzimajući svoj uobičajeni uspravni položaj. "Evo! Sada ga neko vrijeme neće biti. Hoćemo li krenuti nazad, momče?"

Kad se vratiše na put, gđa Gault posta nešto razgovorljivija.

"Naravno, uopće mu ne sličiš – ni najmanje. On je doista bio natprosječno naočit. Mislim, meni to uopće nije bilo važno. Ali nekima je. Urquhartu je bilo!"

Načas zastade i uputi svojem pratiocu gotovo obješenjački pogled.

"Stvarno ne znam", reče tada uz neobičan hihot, "što Urquhart namjerava s tobom!"            

"Čini se", priklopi Wolf ozbiljnim glasom, zaključivši da njegova nova prijateljica ipak nije lišena svakog oštroumlja, "da ću mu pomagati u pisanju neke povijesne knjige. On navodno piše 'Povijest Dorseta'."

"Povijest, koješta!" odsiječe gospođa. I odmah će zatim, blažim tonom, "Ali nije on budala. Nešto je pročitao u životu. Uživat ćeš u njegovoj knjižnici."

Wolf se potajno i pomalo sramotno nadao da će njegova pratilja ovaj put šutke proći pokraj klaonice. Nada mu se nije ostvarila.

"Pretpostavljam da ih ti jedeš?" upita ona napuklim glasom i gotovo šapatom. Kad ju je pogledao, Wolf je bio iznenađen izrazom upravo životinjskog straha koji se odražavao na njezinu upečatljivom licu. Ali ona produži, i njih se dvoje ubrzo ponovo nađoše kod ubožnice. 

"Znaš li koje su bile njegove posljednje riječi?" otpoče ona iznenada. "Nije ih izgovorio obraćajući se meni osobno. Slučajno sam se zatekla ondje. Izgovorio ih je svima općenito. Rekao je, 'Kriste! Uživao sam u životu!' Izgovorio je tu riječ, 'Krist', samo tako, kao uzvik. Bio je ondje prisutan i neki mladi svećenik, svježe pridošao iz Cambridgea, nekakav sportaš; i kad je tvoj otac odjednom uskliknuo 'Kriste!' – čas poslije bio je mrtav – čula sam ga kako je promrmljao sebi u bradu, 'Bravo, gospodine', kao da komentira kakav dobar pogodak u utakmici kriketa."

Wolfa sada ne bi bilo uopće zasmetalo da je gđa Gault dotaknula njegovu nadlakticu ili se čak oslonila o njegovu ruku, ali ona je nastavila hodati ne odajući nikakvu takvu namjeru.

"Tvoja me majka sigurno dobrano ocrnila svih ovih godina", reče ona ubrzo zatim. "Ann i ja se nikada nismo voljele. Bile smo neprijateljice i prije no što se pojavio tvoj otac. Naravno, u svemu je bila bolja od mene; ali to joj nije bilo dovoljno! Nije mi mogla oprostiti što sam ravnateljeva kći. Ne možeš zamisliti kakva strašna zavist vlada u ovakvim mjestima. Ali gdje god bile, nas se dvije ne bismo podnosile. Ann je ozbiljna gdje sam ja frivolna, ja sam frivolna gdje je Ann ozbiljna."

Wolf je uzalud pokušao zamisliti u kojim bi prilikama gđa Gault mogla očitovati frivolnost, ali je vrlo dobro znao što ta riječ znači u slučaju njegove majke. U tom ga je trenu obuzela neodoljiva želja da otkrije toj ženi kakvu je sliku stekao o njoj u zadnjih dvadeset pet godina. Ta je slika toliko odudarala od stvarnosti te se on upitao nisu li možda sve žene, bile frivolne i ne bile, bolesno subjektivne kad prosuđuju jedne o drugima. Ono što mu je majka rekla o Seleni Gault nije bila ni njezina karikatura. To jednostavno nije imalo nikakve veze s tom osobom.

"Majka ima mnogo prijatelja u gradu", reče on tihim i prilično neuvjerljivim glasom. Gđa Gault ga odmah presječe:

"Jasno da ima! Ona je hrabra, energična, ambiciozna žena. Jasno da ima!" I tada će, tihim, zamišljenim glasom koji kao da je sjetno lebdio nad prošlosti, "Bila je jako zaljubljena u tvojega oca."   

Potonja primjedba, izrečena u trenutku kad je zvonik opatije nad njihovim glavama otkucavao četiri sata, na Wolfa je djelovala neugodno i zbunjujuće. Pomisao da su njegovi zavađeni roditelji bili "zaljubljeni" jedno u drugo u njemu je izazvala osjećaj hladnoće i neobične otuđenosti od njih obaju. Imao je nejasan dojam da mu Selena Gault sprema neku gadnu podvalu, ali suviše suptilnu da bi je mogao prozreti!

"Uđimo nakratko" reče. "A onda moram požuriti na sastanak s g. Otterom."

Uniđoše u veliki brod opatijske crkve i sjedoše u klupu. Visoki, prozračni, nadsvođeni krov, sa svojim glasovitim lepezastim mrežištem, ukazao mu se poput spleta "začaranih grana" u šumi nabujaloj od tišine, kojom je njegov duh mogao nesmetano letjeti i lutati, kao list među listovima!

Taj visoki svod bješe prekriven zelenkastom maglicom, uslijed kakva duboka kontrasta s toplim sunčevim zrakama što su vodoravno prodirale kroz obojene prozore ispod njega, i Wolf sada odluta umom u taj svijet valovitih rezbarija i zelenog polumraka, sve dok ga ponovo ne poče obuzimati onaj tajanstveni osjećaj koji je nazivao svojom "mitologijom".

Osjećao se slobodnim od majke, a istovremeno punim blagonaklonosti i nježnosti prema njoj. Osjećao se neobično povezanim s onim kosturom na groblju. Osjećao se neočekivano i spontano složnim s neobičnom damom koja je sjedila pokraj njega. Jedino što ga je u tome času nejasno kopkalo bila je neizvjesnost što se tiče mogućeg utjecaja ovog povratka u rodni kraj na njegov najdublji, osobni, skroviti život. Hoće li on biti dovoljno umješan da očuva tu tajnu životnu iluziju izvan opasnosti? Hoće li se njegov unutarnji svijet spokojnih maglovitih zanosa uspjeti obraniti od najezda tih Ottera i Urquharta?

Imao je osjećaj kao da napinje mišiće spremajući se za uron u veoma varave vode. Kojekakvi nepoznati glasovi kao da su ga dozivali iz tog toplog proljetnog zraka; podrugljivi glasovi, mameći glasovi, podmukli glasovi – glasovi koji su prijetili na neslućene načine narušiti taj njegov podzemni život koji je bio poput omiljenog poroka. Ti glasovi nisu bili takvi da bi ih mogao razaznati da ih ponovo čuje. Oni kao da su dolazili od uskomešana mnoštva ljudi koji iza debele, neprobojne pregrade šuruju nešto protiv njega, znajući da će se za koji tren pojaviti među njima!

Ugođaj je bio prozračniji kad su izišli iz crkve. U zraku se ćutila svježina povjetarca koji kao da je prohujao nad bezbrojnim poljima zelenih stabljika punih mrzloga soka. Slika koja se pojavila u Solentovoj svijesti bila je ona cvjetova žabnjaka u namreškanim jezercima, i mlakuša što se brčkaju nad tamnim grgotavim vodama oko riječnih brana.

Oprostio se od svoje pratilje kod grotesknog malog spomenika pod lipovim krošnjama podignutog uglađenom praocu obitelji Lovelace, čije se ime, iako blisko povezano s Ramsgardom, već zagubilo u dalekoj i legendarnoj prošlosti. Selena Gault pružila mu je ruku uz otmjen naklon svoje neprivlačne glave.

"Obećaješ li mi da ćeš uskoro doći vidjeti moje mačke i ispričati mi svoje dojmove o svim tim ljudima?"

"Svakako, gospođo Gault", odvrati. "Puno Vam hvala."    

"Š-š-š, momče! Hvalu na stranu! Kad malo bolje razmislim, gledajući te ovako gologlavog, zapravo imaš nešto –"

"To Vam se samo čini, gospođo Gault", otpovrne on, te oni pođoše svaki svojim putem.

Susret s Darnleyjem Otterom bio je mnogo manje stresan nego što je Wolf očekivao. Kako su njih dvojica bili jedini muškarci u tome prostranom antiknom salonu, ukrašenom slikama lova i velikim gravirama dostojanstvenih konzervativnih državnika, udobno su se i bez razmišljanja smjestili jedan naspram drugog za okruglim stolom te stali uživati u prvoklasnom čaju. Wolf je bio gladan. Kruh s maslacem bio je svjež i bilo ga je u izobilju. Robustan čajnik bio je propisno sparen s tankim šalicama, a konobar, koji je izgleda dobro poznavao Ottera, posluživao ih je s dostojanstvenom susretljivošću koja je zračila blagotnom čarju višestoljetne feudalne službe.     

Taj konobar bješe svježe obrijan muškarac, pognut na aristokratski način i s licem nalik na ono velikoga čovjekoljupca lorda Shaftesburyja, i Wolf iznenada osjeti neobjašnjivu želju da sjedne sučelice tom čovjeku u njegovoj udobnoj dnevnoj – gdje god ona bila – i pije s tajnih izvora te uzvišene uljudnosti – pod čijim se okriljem čovjek na kojeg je ona bila usmjerena osjećao, čak i tijekom kratkog trenutka ispijanja čaja, pomiren ne samo sa sobom nego i, na neki neobičan način, s cijelim ljudskim rodom!

"U zadnje vrijeme nismo često viđali gospodina Urquharta", konobar je upravo bio saopćio Wolfovu novom poznaniku. "On je, nadam se, dobro?"

"Sasvim", odgovori g. Otter. "Sasvim, Stalbridge. A i kod Vas, Stalbridge, sve je pretpostavljam u redu?"

Wolf nikad prije nije vidio izražajniju, podesniju, primjereniju tjelesnu ljudsku kretnju od one kojom se stari poslužitelj upro o rub njihova stola i prignuo se da odgovori na to osobno pitanje. Dodatni razlog zbog kojeg mu je ta kretnja upala u oči bila je blijeda brazgotina neobična oblika koja se protezala duž njegove nadlanice. Ali sada je postao svjestan još nečega u vezi s tim konobarom – nečega što ga je iznenadilo i pomalo uznemirilo. Njegovo ga lice nije podsjećalo samo na lorda Shaftesburyja. Podsjećalo ga je i na lice čovjeka na ulazu kolodvora Waterloo!

"Nemam se na što požaliti, gospodine, hvala na pitanju, otkako sam riješio onaj svoj mali pravni problem. Duh nam, gospodine, ne dopušta klonuti. I osim zala i nedaća što snalaze sve, nemam što zamjeriti Svemogućemu."

Uglađena širokogrudnost s kojom je iskusni konobar opravdao putove Providnosti u Wolfu je izazvala osjećaj stida zbog svakog nastupa zlovolje kojem je ikad popustio. Ali zašto ga on podsjeća na lice s Waterlooa?        

Kad je Stalbridge otišao od njih pobrinuti se za neke druge goste, pošto su ispila čaj i pripalila cigarete, oba se sugovornika počeše odnositi jedan prema drugomu slobodnije i opuštenije. 

Darnley Otter bio je u svakom pogledu izrazitiji "džentlmen" nego Solent. Imao je urednu, zašiljenu kozju bradu svijetlosmeđe boje. Njegovi su nokti bili besprijekorno čisti. Njegova zagasitoplava kravata bila je očito krajnje pomno odabrana. Nosio je sivo odijelo od tvida, ni izlizano ni posve novo, koje je lijepo isticalo njegov vitki stas. Njegove su crte lica bile oštre i jasno oblikovane, njegove ruke tanke i čvrste i živahne. Kad bi se nasmiješio, njegovo inače ozbiljno lice nabralo bi se u mnoštvo ljupkih bora; ali smiješio se vrlo rijetko, i Solent ga zbog nekog razloga nije mogao zamisliti da se smije. Jedna njegova navika na Wolfa je djelovala malko zbunjujuće – jer on sâm običavao je pozorno gledati sugovornika ispod svojih čupavih obrva – a to je bio njegov običaj da tijekom razgovora trone glavom i potpuno zatvori oči. To je činio toliko često da je tek za razgovora s konobarom Wolf uspio primijetiti kakve on ima oči. One su bile boje kakvu Wolf nikad prije nije vidio ni na kojem ljudskom licu. Bile su nalik na plave šare na tijelu svježe ulovljene skuše.

Ali ono što se Wolfa najviše dojmilo nije bila boja Otterovih očiju. Već njihov pogled. Nikada u životu nije vidio nešto tako usplahireno, tako zabrinuto, kao što je bio izraz tih očiju u trenucima kad njegov sugovornik više nije mogao izbjeći izravan pogled. To nije bio samo izraz po naravi nespokojna čovjeka. Nemir u Otterovim očima imao je nešto izrazito neprirodno. U njima se odražavala neka zbunjena začuđenost, svojevrsno revoltirano moralno zgranuće, upadljivo drukčije od svake prirođene razdražljivosti. Čovjek je izgledao kao da se buni protiv nečega što mu je naneseno, nečega neočekivanog, nečega što ga je pogađalo, u njegovoj prirodnoj reakciji na život, u isti mah kao čudovišno i neobjašnjivo.

Upravo se tijekom razgovora s konobarom taj čemerni izraz najjasnije očitovao, i Wolf je zaključio da je to zbog toga što je konobarova beskrajna obazrivost u njegova sugovornika nesvjesno otpustila kočnicu uobičajene uzdržljivosti.

Istom što je objed završio, njih su se dvojica ukrcala, sa svom Wolfovom prtljagom, u Urquhartov jednopreg. To podnevno putovanje od Ramsgarda do King's Bartona bio je znamenit događaj u Wolfovu životu. On se već osjećao vrlo blagonaklonim prema tom brižljivo odjevenom, pedantnom gospodinu sa zabrinutim očima boje skušinih pjega. I dok su sjedili jedan do drugoga u toj kočiji, polako se drndajući iza starog zelenka, pomislio je kako će, ako bude provodio svoje slobodno vijeme u društvu Darnleyja Ottera, to vrijeme biti doista vrlo ugodno provedeno.

Večer kroz koju su putovali, cestom usporednom s onom koja završava na groblju, i sama je po sebi bila jedinstveno čarobna. To je bila jedna od onih proljetnih večeri kada nebo nije ni zlatnog sjaja zbog izravne svjetlosti zalazećeg sunca, niti se prelijeva pod njenim raspršenim prigušenim odrazima. Zapuhao je prohladan vjetar, prekrivajući zapadno nebo pod koje su ulazili slojem debelih oblaka. Posljedica te potpune zastrtosti sunca bila je da se svijet pretvorio u svijet u kojem je sve što je bilo zeleno na njegovoj površini postalo pet puta zelenije. To je bilo kao da je golem zeleni plimni val, načinjen od tvari prozirnije nego što je voda, preplavio cijelu zemaljsku kuglu; ili točnije, kao da je neka eterična srž svekolikog zelenila nastalog uslijed dugotrajne kiše ishlapjela tijekom tog jednog popodneva, i zatim se, s nadolaskom sumraka, prosula po zemlji kao hladna, tamna, smaragdna rosa. Cesta kojom su putovali, ususret kišovitu zapadnom obzorju, bila je cesta koja se pružala duž južne strane obrađena gorskog kraja – kraja koji se nalazi na pola puta između poludivlje dorsetske doline, omeđene brežuljcima i šumarcima High Stoyja, i još prostranije somersetshireske doline koja se prostire sve do sedgemoorskih močvara.

Na temelju nekoliko uljudnih ali vrlo kratkih objašnjenja što mu ih je dao njegov pratilac Wolf je uspio zaključiti da su jedini stanari kuće koja je bila njihovo odredište Darnleyjev stariji brat Jason i njegova majka, gospođa Otter. Uspio je dokučiti i to da, osim subotom i nedjeljom, Darnely radi kao pomoćni nastavnik u jednoj maloj gimnaziji u Blacksodu. Zbog nekog razloga – Wolf je bio vješt u takvim nagađanjima – dobio je dojam da njegov uzdržani suputnik nije nimalo zadovoljan tim poslom u Blacksodu. Osim toga ubrzo je počeo naslućivati, iako mu u tome njegov uljudni novi poznanik zacijelo nije nimalo pomogao, i da su te njegove nastavničke djelatnosti više-manje jedini izvor prihoda obitelji u Pond Cottageu. 

"Volio bih kad biste mi mogli barem otprilike reći", otpoče Solent dok su još bili udaljeni više od četiri kilometara od svog cilja, "što g. Urquhart očekuje od mene. Nikada se u životu nisam bavio povijesnim istraživanjima. Samo sam pabirčio sažetke iz jeftinih i svima dostupnih knjiga. Što će on htjeti od mene? Da pretražujem po župnim registrima i slično?"

Unatoč osornosti tog tona, vozačev pogled ostao je ravnodušno prikovan za sivi rep kaskavoga konja.

"Mislim, Solente", reče, "da ćete se u mnogo pogleda opustiti nakon što se upoznate s g. Urquhartom."

Wolf nakrivi usta i podiže svoje guste obrve.

"Eto, na!" pomisli. "To mi je otprilike dala naslutiti i moja draga gospođa Gault."

Zatim prozbori življe i čvršćim glasom.

"Recite mi, Otteru, je li gospodin Urquhart ono što bi se moglo nazvati čudakom... ili čak nastran čovjek?"

Ovaj put Darnley okrenu prema njemu svoj bradati profil. "Ovisi", reče, "što mislite pod 'nastranim'. Prema meni je uvijek bio vrlo pristojan. Ali moj ga brat ne može smisliti."          

Wolf se nato namršti na svoj uobičajeni način.

"Nadam se da ću se ja svidjeti Vašem bratu", reče. "Priznajem da me počinje biti pomalo strah."

"Jason je pjesnik", kaza Otter sumornim glasom, koji je imao dovoljno razaznatljivu primjesu prijekora da u njegova sugovornika pobudi iskricu zlobe.

"Nadam se da g. Urquhart nije pjesnik također", reče.

Otter je na tu primjedbu reagirao samo tako što je potpuno ušutio, i Wolf se potpuno posvetio promatranju onoga što je mogao razabrati od čuvene Blackmorske kotline. Svaki put kad bi se živica uleknula, dok su se tako drndali putem, svaki put kad bi neka vrata ili otvor probili njezin talasasti zeleni bedem, on bi opazio dio te veličanstvene doline, koja je pribirala posljednje ostatke sunčeve svjetlosti kao što bi kakvo umiruće božanstvo pribralo u svoje krilo hladni, vlažni pepeo svoje posljednje žrtve. 

Obuzimao ga je sve snažniji osjećaj da ulazi u nov svijet gdje mora ostaviti za sobom navike, rutine i običaje stečene tijekom petnaest dugih godina svoga života. "Ali jednoga se", pomislio je u dubini svoje duše, osjetivši iznenadni zapah studenog zraka na svome licu kad se cesta približila rijeci, "nikada neću odreći... pa ni radi najvitkijega 'oguljenog vrbovog pruta' u Dorsetu." U trenutku u kojem mu je ta misao prolazila glavom on se svojim koščatim šakama čvrsto upro o stegna tik iznad koljena, kao da se zaštićuje od neke nepoznate prijetnje svome ljubljenom poroku. A onda, u činu stanovita samoobrambenog sabiranja vlastitih sjećanja, kao da će takvim podizanjem goleme mentalne barikade moći odbiti svaki napad na svoju tajnu, dozvao je u pamet određene ključne doživljaje svoga života od svojeg djetinjstva do ovog uzbudljivog urona u nepoznato.

Prisjetio se raznih potresnih i sramotnih scena između njegove energične majke i njegova nonšalantnog, beskrupuloznog oca. Tim je sjećanjima suprotstavio druga, vlastita, zanosna, na duge bezbrižne praznike, dokone nepomućene tjedne provedene uz more u Weymouthu, kad je gutao očaravajuće knjige u erkeru zgrade na Brunswick Terraceu. Toliko se živo sada mogao sjetiti jubilarnog sata na Esplanadi, pompoznog kipa Georgea III., White Norea i Osmingtonskoga bijelog konja, valovima udaranog portlandskog lukobrana! Toliko mu se jasno vratilo kako se kao mališan više volio igrati na velikim svjetlucavim površinama mokrog pijeska, daleko od kupaćih kočija, nego na toplom, suhom pijesku pod nasipom, gdje su bili magarci i gdje su se održavale lutkarske predstave!

"Odavde do Weymoutha ima samo tridesetak kilometara", pomisli. "To je mjesto gdje je započeo moj pravi život... To je mjesto koje volim... Makar ono i bilo ogoljeno i pusto!"

Tada dozva u pamćenje svoje mučne, turobne mladenačke godine u Londonu, mrske školske dane, mrski pretrpani koledž, nedoglednu kolotečinu svoga desetogodišnjeg nastavništva. "Dvostruki život! Dvostruki život!" promrmlja sebi u bradu, zagledan u sivi hrbat Urquhartovog kljuseta koji se klatio pred njim, i blago se naginjući naprijed još čvršće stisnu šake na svojim mršavim bedrima. 

Hoće li sada uroniti u još jedan svijet svagdašnje čamotinje, prožet istim ispraznim, konvencionalnim težnjama, istim niskim i podlim lukavštinama? Neće valjda! Neće valjda... neće... uz ovo zamamano proljeće što vrije u svem ovom lišću i busenju...

Predivna li kraja!

S njegove desne strane, uz put kojim su prolazili tlo se blago podizalo – polje za poljem mladih zelenih izdanaka – sve do velikog grebena između Dorseta i Somerseta, duž kojeg je vodila – samo nekoliko kilometara dalje, kao što ga je uputio pratilac – glavna cesta, glasovita u mjesnoj povijesti, između Ramsgarda i Blacksoda, a i između – kao što mu je Otter napomenuo – Salisburyja i Exetera!

S njegove lijeve strane, Blackmorska mu se kotlina smiješila kroz svoje livade – livade koje su odisale slabašnim ali opojnim mirisom trave i riječnog mulja zbog blizine sprudova Lunta. Od Shaftesburyja na sjeveru do samotne uzvisine Melbury Bubba na jugu, ta se dol sterala u daljinu pružajući svome povratničkom sinu, kako mu se činilo, nekakav tihi i neobjašnjivi proročki doček.

Dok je slušao postojani i jednolični topot konjskih kopita, i dok bi u polutami kraj puta svako malo vrcnula nekakva modrikasta iskra, kao da je netko željezom udario o kremen; dok je gledao obzor pred sobom kako iz časa u čas postaje sve žitkiji, sve lepršaviji; dok je promatrao kako se odjeliti ulomci Zemljine površine – zaobljeni brežuljci, šikare, daleka polja i živice – stapaju s ulomcima oblaka i progalinama vedrog neba, u njemu je sve više raslo uvjerenje da će ovaj prekrasni kraj neminovno produbiti, osnažiti, obogatiti njegov potajni unutarnji život, a ne ga ugroziti ili uništiti.  

Tako, stisnuvši rukama noge kao da želi uvjeriti sebe u vlastiti identitet, i žustro se nagnuvši na stranu svojega pratioca, nabrana čela i drhtavih nosnica, Wolf je osjetio kako onaj poznati mistični doživljaj čak i sada nadire iz svoga skrivenog skrovišta. Pomolio se on iz neproničnih vodenih dubina poput ribe boje mjesečine, ili poput močvarne ptice velikih krila iz mračnih zabačenih šikara! Taj ga je novi svijet zapahnuo dašcima koji su bili svježi poput mahovine, nježni poput mladih listova paprati u trenutku otvaranja. Ma što bilo, to tajanstveno osjećanje sada je hrlilo k tom novom elementu kao da je bilo svjesno kako u sebi nosi moć koja je jednako silna, i jednako neproračunljiva, kao bilo što na što bi ondje moglo naići.