Nijednog ljubitelja knjiga koji u sebi ima odanost i poštenje pravoga učenika, čim započne s bilo kakvim ozbiljnim istraživanjem 'slučaja' Rabelais, 'slučaja' koji traje četiri stotine godina, neće zaobići iznenađenost neobičnim i posebnim razlozima, od kojih su neki stvar puke slučajnosti, a drugi iskalkulirane namjere, koji su doveli do toga da se najveći humorist našeg bića zapadnoga svijeta, u prilično doslovnom smislu, nalazi ostavljen na polici.
Oni među tim učenicima koji su, kao što sam i sâm, temperamentno i morbidno izbirljivi i koji su shvatili da su terapeutske metode ovog velikog liječnika najbolji lijek za njihovu 'rupofobiju', osjećat će se, pretpostavljam, ne drugačije od neudane tetke koja odjednom s užasom shvaća da su njeni pobožni rođaci od nje namjerno zatajili postojanje mudrog, plemenitog i velikodušnog karaktera galantnog, ali jezičavog nećaka, čijem je uništavanju reputacije i ona nesvjesno pridonijela.
Sklon sam misliti kako je jedan od najvažnijih slučajnih uzroka onoga što bismo umalo mogli nazvati i svojim nacionalnim nerazumijevanjem Rabelaisa sretna ili nesretna okolnost da je samo stotinu godina nakon njegove smrti njegova prva tri toma na engleski jezik prevela – jednom i za svagda kako se čini – osoba koja je i sama bila genij, i to slobodnogovoreći i poletan genij, kojeg su sve nadolazeće generacije kritičara jednoglasno nazvale Rabelaisovom srodnom dušom.
I ja sam u svoje vrijeme ponavljao taj papagajski uzvik, mišljenje koje bi prije trebao imati Goitrou-le-Borgne, jednooka šojka ujaka Frapina, nego savjesni student.
Sir Thomas Urquhart nije Rabelaisov duhovni brat; a upravo je činjenica da je on sam za sebe bio takav snažan i tvrdoglav genij uzrokovala ovu štetu.
Kao i svi egoistični štovatelji nečega o čemu nemaju ni najmanjeg pojma, vlastelin iz Cromatryja nerijetko staje na put; staje, zapravo, između nas i maestra. I ima posebnu sklonost to činiti kada maestro počne govoriti onim nenametljivim, prozračnim tonom, tako specifičnim za francuski jezik.
Iako među nama ima mnogo onih koji smatraju, kao što je očito smatrao Charles Lamb, a čuo sam i svog brata Llewelyna kako se s njim zdušno slaže, da je naša proza u sedamnaestom stoljeću bila na svom vrhuncu, to ipak ne možemo proglasiti nepobitnim mišljenjem.
Moj je osjećaj da je taj zadivljujući škotski kavaljer i sam po sebi bio toliko silna energična osobnost i oslanjao se na obuzimajuću naviku srčanog slobodnog govora, da je uspio potopiti i zatomiti pod protokom ograničenije, blatnjavije struje vlastitog genija neke od najposebnijih kvaliteta svojega modela.
Ipak vjerujem da postoje razlozi potpuno drugačije prirode za zanemarivanje najduhovitijeg pisca od strane najduhovitije nacije.
Prvi je premoć biblijskog puritanizma sa svojim manje militantnim, ali ne i manje moćnim udjelom u sveudilj konvencionalnom moralu viktorijanskog doba, nekoć tako brutalnom i tako sentimentalnom. Za to ne možemo kriviti nikoga drugoga do same sebe. Nije samo naš protestantizam i naš vlastiti stav prema seksu tijekom većeg dijela devetnaestog stoljeća stvorio moralnu atmosferu u kojoj se činilo savršeno prirodnim da Walter Besant u ranim sedamdesetim, u svojoj sjajnoj maloj knjižici o Rabelaisu, objavi da je za ženu nemoguće da pročita i jednu njegovu riječ, već među nama postoje, stavimo li žensku čednost na stranu, određeni neobični tabui, neki nevjerojatno brutalni, neki fantastično sentimentalni, nekoliko njih čestito romantičnih koji nas, čini se, razdvajaju u svim seksualnim pitanjima – nas i naše daljnje američke rođake – prilično beznadno od normalnih stavova zapadne civilizacije.
Najveća opasnost za humani, pametan i tolerantan ljudski život nije toliko okrutnost religije, iako stara inkvizitorica i dalje nije potpuno mrtva, koliko je to nehumanost i bezdušnost znanosti s njenim zastrašujućim motom: 'Eksperiment pod cijenu bilo koje žrtve.'
No sjajna je stvar u vezi pravog humora, a sjetimo se kako Rabelais iz Aristotela, kojeg ne cijeni ni izdaleka onoliko koliko cijeni Platona, citira rečenicu o čovjeku kao jedinoj životinji koja se smije, monon gela tōn zō-ōn anthropos, što jedina od svih ljudskih kvaliteta – jer ljubav nas tragično iznevjerava po ovom pitanju pretvarajući se u mržnju ili postajući neumoljivo posesivna – jedina, kažem, od svih ljudskih kvaliteta ima moć držati naše umove u ravnoteži između suprotnih ekstrema.
Najveća intelektualna opasnost našeg novog doba leži u slijepoj, fanatičnoj specijalizaciji od koje ništa nije više strano bilo kojoj uravnoteženoj filozofiji.
Prema onom na što upućuje Aristotelova izreka, ljudi nemaju monopol nad ljubavlju. Životinje mogu voljeti i puno odanije; a neke od njih, one na kojima se vrši najopakije ludilo eksperimentiranja, mogu voljeti najviše od svih.
No životinje su, što je možda sretna okolnost za nas, nesposobne za smijeh. Ne leži u ljubavi, dakle, već u humoru čovjekova prednost; i tu prednost trebamo ohrabrivati i razvijati u obrazovanju mladih; ne samo radi produbljivanja ljudskog iskustva, već i zato da bismo unutar humanih i filozofskih granica obuzdali neuravnoteženu specijalizaciju koja je prokletstvo našeg doba.
Takvi su neki od prirodnijih i nacionalnijih uzroka našeg anglo-saksonskog zanemarivanja Rabelaisa; i platili smo to zanemarivanje. Istovremeno, moramo se podsjetiti da, prema svemu sudeći, milosrdna velikodušnost i filozofsko premišljanje koje utjelovljuje rabelaisovski humor nisu uspjeli odstraniti okrutnost i pohlepu s europskog kontinenta.
No kako sam dao naslutiti, ovdje su na djelu bili određeni vrlo ljudski, vrlo promišljeni postupci, čudesno pametno upotrijebljeni. Tri su se metode upotrijebile sukcesivno i uspješno.
Prva je omalovažavanje određenih humanističkih vrijednosti koje je naglašavala renesansa i njihovo uspoređivanje sa srednjim vijekom.
Drugo je zabrana Rabelaisa na otvorenim policama naših javnih knjižnica i njegovo protjerivanje u nešto što bismo mogli opisati kao podzemlje književnosti; običnim riječima, na police i u izloge onih malih skromnih trgovina koje nude djela koja bi trebala pobuđivati ljubavne sklonosti mladih.
Treće je stavljanje Rabelaisa, pomoću raznih bibliofilskih i gastronomskih 'cereka, migova i zamumuljenih osmijeha', u pomno odabrano i nedokučivo društvo superiornog, drugima neshvatljivog znanja čija je estetska sofisticiranost dopuštena samo bogatima i onima koji su mnogoputovali.
Osim dobro nam poznate verzije sir Thomasa Urquharta i Petera le Motteuxa, jedina su dva prijevoda Rabelaisa na engleski za koja sam ikada čuo ili ih vidio oni gospodina W. F. Smitha sa St. John's Collegea u Cambridgeu, te gospodina Samuela Putnama iz Amerike.
Ja sam sretni vlasnik ta oba zadivljujuća izdanja, od kojih mi je prvo otkrio moj prijatelj gospodin Gilbert Turner iz knjižnice Chelsea, kome sam dužan svotu koju nikada neću moći platiti, dok mi je drugo poslala moja sestra Marian iz New Yorka.
Mislim da nijedna maštovita osoba ne bi mogla dugo čitati ijednu od ovih verzija a da ne osjeti da to što čita predstavlja dug i posvećen rad, ne mogu reći cjeloživotni rad, jer znam premalo o toj dvojici ljudi, ali barem jednu od glavnih životnih preokupacija; i u prisutnosti djela tako iscrpnih i trajnih, svaki se ljubitelj knjiga mora nakloniti čak i kada se prepire i žali.
I iako obje verzije resi ista neumorna odanost, isto intenzivno istraživanje, ista bezrezervna osobna slast, oni te kvalitete otkrivaju na suprotne načine, prvu slijedeći skrupulozno našu ortodoksnu englesku tradiciju, a drugu upuštajući se u izazovno i uzbudljivo eksperimentiranje u prevođenju.
Što se tiče dvaju plemenitih svezaka W. F. Smitha, moja je glavna zamjerka ona apsurdno površna, naime da smatram da je njegova staromodna upotreba velikih slova pomalo iritirajuća. No ozbiljno sam ogorčen što je uskratio svojim 'pretplatnicima', vjerojatno kolegama članovima Kluba Rabelaisa kojim predsjeda sir Walter Besant, gotovo većinu važnog posljednjeg odlomka Četvrte knjige koji je po mom mišljenju autorova završna riječ za buduće naraštaje.
No nemoguće je dovoljno nahvaliti dostojanstven i uravnotežen pristup gospodina Smitha, njegovo savjesno strpljenje, njegovo široko i točno čitanje, njegovo neumorno istraživanje tada dostupnih dokumenata o Rabelaisu.
Ipak, čitalac iz naše sredine dvadesetog stoljeća neminovno će osjetiti kako u ovome sjajnome prijevodu ima nečega pomalo, kako bih rekao… adisonskoga možda; u svakom slučaju nečega pretjerano državničkog, dvorskog i profinjenog, nečega što griješi, ako je ispravno prenositi političku frazu na estetsku situaciju, preopreznim konzervatizmom.
Kao što je moguće predvidjeti, moj problem s djelom gospodina Putnama je potpuno oprečan tome; to je, zapravo, ona posebna vrsta problema koja, poput stranog okusa na našem umnom nepcu, ostavlja nelagodnu i nerazriješenu sumnju leži li uzrok naše teškoće u onome što nas uznemiruje ili u nama samima.
Jer, gospodin Putnam bio je odvažan postupati s Rabelaisovim djelom kao sa živom a ne mrtvom stvari, kao s nečim što je internacionalno po svom rasponu, jedinstveno po finoći, bez premca u kakvoći, proročko u odvojenosti od trenutnih moda, prilagodljivo svakom dobu i sposobno se iznova stvoriti u svakoj novoj epohi, jer taj okus kojim ga se shvaća i u njemu uživa teče niz godine.
Ovo zaista želim reći: ako, naime, još uvijek ne postoji jednostavnije, sitnije, manje veličanstveno izdanje djela gospodina Putnama od ovoga u tri ogromne knjige, neka ono izađe što prije!
Stavljajući na stranu skupocjenost ovakve produkcije, sigurno postoje mnogi jednostavni knjiški moljci poput mene koji se usuču od čudne patološke nelagode uslijed svih – iako kada pomislim na djelo gospodina Alana Odlea ne mogu reći svih – ilustracija Rabelaisa!
No, kako sam već napomenuo u svojoj aluziji na preoprezan konzervatizam gospodina W. F. Smitha, u svakom nadmenom odbijanju hrabrog literarnog eksperimenta nalazi se vrsta svetogrdne drskosti i onoga što Biblija naziva grijehom protiv Svetog Duha.
Gospodin Putnam zasigurno nije zaboravio da takva stoljetna majka mudrosti kakvu nalazimo u Rabelaisu, takva ležerna seoska nemoralna šaljivost, takve groteskne maštarije prostakluka sa seoskog dvorišta, nalik na vodorige, imaju svoju vlastitu vrijednost, već osjeća kako bi ih se moralo, kao što je i bilo, osuvremeniti i poboljšati.
U svom dugogodišnjem obožavanju Rabelaisovog genija uvidio je da je on i danas živuća sila, sila nepobjedive vitalnosti, pa je odlučio ne poštedjeti ga povremenog napada žestokog maltretiranja suvremenim slengom.
Očito se gospodinu Putnamu činilo monstruoznim da zbor šokiranih akademskih glasova, iako iza sebe imaju tradiciju dugu nekoliko stotina godina, ima snagu uzvikivati 'Dolje obijesni, dolje!' na svaki treptaj pustolovnog ljudskog duha, dok kroči prema naprijed u zauvijek ponavljajućim renesansama i uvijek novim uzdizanjima životne snage.
Zar je važno ako je Rabelais zamišljao plemenitiji i milostiviji trijumf mudrosti nad glupošću od onoga koji mi za sada vidimo? Zar je važno ako ga kovitlanje i pulsiranje ljudskog života što ispunjava novi 'Amaurot' utopijskog stanovništva uz rutu njegovog sjeverozapadnog prolaza, pretjerano živo podsjećaju na Stari svijet? Bilo koje ponovno sađenje iznimne biljke 'pantagruelion' trebalo bi u svom vremenu i prostoru raspršiti polen ljudskog oslobođenja.
Naš američki prevoditelj nije propustio dati nam 'Rabelaisov život' koji entuzijastično povezuje ulične povike Panurgeovog Pariza s uličnim povicima Proustovog Pariza.
Što se mene tiče, ja sam bio prisiljen provesti više vremena uz svoj prijevod, manje zbog toga što se radilo o cijelom djelu, a više zbog mog neznanja o potrebnim talentima i određenim teškoćama, čiju sam mogućnost trebao predvidjeti. Mogu se samo nadati da mi je moja velška krv omogućila da iz originala ulovim malo više duha no što je moguće ako se pretjerano oslonite na bogatu i veličanstvenu tradiciju engleske proze ili ako pretjerano tvrdoglavo pokušate eksploatirati sleng neke velike suvremene metropole, bilo s jedne ili s druge strane Atlantskog oceana.
Mislim da je to posljedica toga što smo predugo bili ostavljeni, a većina nas običnih čitatelja to je bila, da stvorimo svoju ideju o Rabelaisovom geniju temeljem potpuno drugačijega genija Urquharta, te smo prigrlili pogrešan stav da je on težak, krupan, masivan i ekstremno opsežan pisac; pisac koji ništa ne može reći na jednostavan način, već sve mora naslagati, podebljati, razvući i u svakoj se točki naracije prepustiti maštovitim dosjetkama i slonovskim zajedanjima.
Uvijek sam uzimao zdravo za gotovo to da se francuski jezik uvelike promijenio i postao mnogo direktniji i u velikoj mjeri lakši i prozračniji nego što je to bio u prvoj polovini šesnaestog stoljeća; i zbog toga sam s nemalim čuđenjem otkrio da je mnogo te iste živahne direktnosti, živopisne sažetosti i neopterećene brzine pokreta, već postojalo u pionirskom stilu slobode i lakoće ovog tvorca francuske proze.
Kada to služi svrsi, Rabelais može biti jednako koncizan i jednostavan narator kao bilo koji suvremeni vješti stručnjak. No upravo je to direktno pripovijedanje bilo nemoguće za monotonijeg, iznimno fiziološkijeg, tromijeg sjeverno-britanskog genija Urquharta.
Čak i kada bit humora ovisi o situaciji i ne zahtijeva filološke rapsodije niti prepun vrč ohole umišljenosti, naš vlastelin od Cromatryja mora si dati oduška.
A rezultat je da se duhoviti naglasak cijele priče iznova i iznova pomiče s ključne točke na nevažnu točku, ili, da se izrazimo zaokruženije, s cijele ideje i 'entelehije' subjekta na sporednu stvar uzgrednog proboja i irelevantne digresije.
No ozbiljna stvar je to što ovo pomicanje naglaska utječe na esencijalnu prirodu humora samog, mijenjajući ga od humora koji u Rabelaisovom slučaju izvire iz nečega što bismo mogli nazvati temeljnim sudarima između samodopadnosti različitih osoba na njegovoj pozornici u humor koji kod Urquharta ovisi o količini slučajnih gegova i slučajnih žongliranja riječima koje je u stanju upotrijebiti 'sažaljenja dostojna ambicija', kako bi Hamlet rekao, onog klauna koji ju koristi.
A imala je i gori učinak. Izopačila je naše viđenje Rabelaisa. Uz pretpostavku da je čitatelj zainteresiran za ove fine ali uistinu prilično važne probleme umijeća prevođenja, citirat ću primjer koji ukazuje na razliku između Rabelaisovog direktnog humora, kojeg odlikuje princip 'kožu za kožu', 'ego protiv ega' i onog pretrpanog, preopterećenog, tromog, tamno-oblačnog Urquhartovog.
No prvo što moramo napraviti, s obzirom na to da Rabelaisov humor ovisi o osobama i situaciji, jest napomenuti ukratko s kojeg mjesta u priči navodim primjer. Naime, nakon što je prevario različite ljude Panurge odjednom postaje 'žrtvom vlastitog otrova' i postaje opsjednut sretnim učinkom broja jedan. Jednostavno rečeno, jadnika razapinje nerješivi problem hoće li se njegovo osobno zadovoljstvo koje je jedina svrha njegovih dana povećati ili nestati ako se oženi.
A Pantagruel, nakon što ga uporno upozorava da će na kraju morati sam odlučiti, okuplja doktora, odvjetnika, teologa i filozofa koji bi svaki za sebe trebali dati krajnju presudu.
Sve su presude nepovoljne za Panurgeove nade o sparenoj sreći i za posljedicu je bačen u smušenost sumnje, neprestano ponavljajući u svom izmučenom mozgu u nezaustavljivom krugu fatalnog racionaliziranja sve 'za i protiv' i 'protiv i za' ovog nerazrješivog pitanja. Sada čitatelj mora zamisliti sami završetak ovog proročkog simpozija i Pantagrueljane kako se za tu večer razilaze.
Stari kralj Gargantua koji se pridružio njihovom banketu već se povukao u svoje odaje. Odjednom stiže vijest da je Pantagruelov prijatelj, sudac Šušumiga iz Bretanje zasigurno, 'Čudograđanin u Čudogradu', pozvan na visoki sud skupštine te zemlje da odgovara za neku krivu presudu.
I Pantagruel, prije odlaska na počinak, najavljuje da će smjesta poći u pomoć svom ostarjelom prijatelju.
Na ovoj prekretnici Rabelais ovako započinje novo poglavlje:
Pantagruel, soy retirant, apperceut par la guallerie Panurge en maintien d'un resveur ravassant et dodelinant de la teste, et luy dist: 'Vous me semblez à une souriz empegée: tant plus elle s’efforce soy depestrer de la poix, tant plus elle s’embrene. Vous semblablement efforçant issir hors les lacs de perplexité, plus que davant y demourez empestré, et n’y sçay remede fors un. Entendez! J’ay souvent ouy en proverbe vulguaire, qu’un fol enseigne bien un saige.'
I dobri Pantagruel – slijedeći svoju uobičajeno ljubaznu, ali pedantnu naviku – nastavlja se obraćati svom uznemirenom prijatelju, koji jedva da ga čuje, s nenadmašnom pričom o Seigny Johnu i škrtom kuharu; konačno ga uvjeravajući da će on, za razliku od ostatka društva koje će ići u Čudograd, poslati Carpalima u Blois da dovede dvorsku ludu Tribouleta.
Doslovni bi prijevod prvog odlomka ovog ulomka išao ovako:
Dok je Pantagruel polazio na spavanje s galerije je pogledom ulovio Panurgea koji se ponašao kao osoba u lošem snu, vrteći glavom poput rastresenog čovjeka; i odmah ga je zazvao: 'Izgledaš mi', rekao mu je, 'poput miša u katranu. Što se više pokušava iskobeljati iz svoje nevolje, to se više ona lijepi za njega. Tako i ti, što se više boriš da izađeš iz močvara svoje zaprepaštenosti, to dublje u njih upadaš.
A samo ja znam lijek za tebe. Slušaj! Često sam čuo vulgarnu poslovicu da je najbolji učitelj za pametnog čovjeka u škripcu – budala.'
I ja, najnoviji Rabelaisov komentator, kažem svojim čitateljima: 'Slušajte! Slušajte Urquhartovu verziju ovog jednostavnog ulomka i uočite njegovu bespotrebnu ekstravaganciju.'
Kada se Pantagruel povukao, on je kroz mali kosi prozor na jednoj od galerija uočio Panurgea u predvorju nedaleko od tog mjesta, kako korača sam s gestama, držanjem i u odjeći dragoga staroga čudaka i viče, maše i trese rukama, njišući se, valjajući se i kimajući glavom, kao krava koja muče za svojim teletom te ga je pozvao bliže sebi i rekao mu:
'Trenutno nisi, po mom mišljenju, ništa drugačiji od miša uhvaćenog u klopku koji, što se više vrti kako bi se oslobodio i izvukao iz mašinerije u koju je ulovljen, trudeći se očistiti i osloboditi noge iz katrana za koji su se zalijepile, sve više biva njime prevaren i tim snažnije njime izmaltretiran. Isto je i s tobom. Jer što više činiš, trudiš se i siliš rasteretiti i odvojiti svoje misli od sudjelovanja u zbrci i okovima teških i nesretnih zamki i klopki tjeskobe i zbunjenosti, to je teže osloboditi te; i ti ostaješ privezan čvršće nego ikada. Ne znam lijek za odstranjivanje ove nelagode, osim jednoga. Pazi, često sam ovo čuo u vulgarnoj poslovici: pametnog čovjeka može poučiti budala.'
Ono što Rabelais ovdje naglašava, u ovoj važnoj stanci, kada svi ljubitelji dobre priče jedva čekaju živahno putovanje u Čudograd, duhoviti je kontrast između filozofske odmaknutnosti velikog čovjeka koji gleda sa svoje galerije i svega što mori rastreseni Panurgeov um dok razmišlja o šokovima koje je te večeri doživio.
U činjenici da se baš on, bistri, oštroumni, najpametniji među lupežima morao podvrći patnji uslijed tih šokova, leži istinski humor ove scene, kao i u cijeloj ludoj samodopadnosti njegove sulude potrage – potrage na koju se nikada ne bi uputio da nije, kao mnogi od nas, jednako naivan u svom poroku koliko je bio proračunat u svojoj vrlini.
Svaki opsjednuti nitkov u takvoj zavrzlami i do te mjere opsjednut njome, kada ga se zatekne nespremnoga, može se neutralnom i filozofičnom prijatelju činiti kao 'un resveur dodelinant de la teste', ali Urquhartovo 'sudjelovanje u zbrci i okovima teških i nesretnih zamki i klopki' u koje je miš ulijepljen katranom pretvoren, ostavljaju dojam – i to je možda najozbiljnija povreda Rabelaisovog humora karaktera Urquhartovim humorom komične ekstravagancije – da je i Rabelaisu, kao što je Urquhartu, svako tovarenje farsičnih apsurdnosti jednako važan dio humora te priče, kao što je to Panurgeova rečenica u prizoru oluje, o čovjeku koji sadi kupuse, pri čemu je ono prvo samo šešir na glavi lude, a ovo potonje ludina duša.
Čini mi se da iz cijelog tog zbunjujućeg i složenog pitanja prijevoda izranjaju dvije različite metode. Prema prvoj metodi cilj bi trebao biti na najelokventniji i najinspirativniji način reproducirati sve strane frazeme, strane tradicije, strane društvene atmosfere, strane navike i načine koje se, nategnemo li stvar, može prelijepo i prirodno reproducirati; no tamo gdje je frazem apsurdno stran, potrebno ga je pustiti.
Mjera uspjeha ove metode prijevoda je jako jednostavna: koliko uspješno može prevoditelj, nečim što je vješto parafraziranje originala, proizvesti prikladan doprinos književnosti njegove zemlje; što je bliže tom postignuću, odnosno što je frazeološki sličnije, autohtonije i intimnije tema prenesena, mogao bih čak reći 'metempsihozirana' u mentalnu atmosferu prevoditeljeva jezika, tim se više prijevod može smatrati uspjelim.
Druga se metoda od samoga početka upotrebljava u sasvim drugačijem duhu i sa sasvim drugačijom svrhom. Ono što ovaj tip prevoditelja želi postići, iz svoje vlastite ljubavi prema svom predmetu, jest evociranje dubinske esencije te stvari sa cijelom njenom nepoznatom i stranom atmosferom u kolikoj god mjeri je to moguće uloviti – bez obzira na to koliko bi nama apsurdno to moglo biti – te dijeljenje toga s nama koji poput njega jedva čekamo da popunimo prazninu u svojoj osobnoj kulturi koju se može popuniti jedino potpuno doslovnim prijevodom nadopunjenim, ako je moguće, barem pogledom na riječi iz originala, a u ostalome nedopunjenim. Takav prijevod ne služi svrsi osim ako ne učini da osjetimo zapanjujuću zgranutost koju obično doživimo kada prvi puta uplovimo u nepoznatu luku.
Takav prevoditelj nema namjeru doprinijeti književnosti svoje zemlje svojim vlastitim besmrtnim djelima. Njegov je cilj bezinteresan, zanesen, nesebičan, kao i mukotrpan. To je puno teži zadatak od bilo kakvog uobičajenog parafraziranja jer čitatelju mora, riječima koje ga mogu iznenaditi i zgranuti, prenijeti nešto 'novo i neobično' što je puno važnije od bilo koje priče ili ideje ili teorije ili rasprave; jer je to, koliko god nama bilo osebujno, iznenađujuće ili čak komično, živući dah nepoznate nam rase.
Nijedna besmrtna parafraza, koliko god visoko bilo njeno mjesto u našoj književnosti, ne može zadovoljiti žudnju duše za mentalnim osjećajem koju naša književnost njoj svojstvenom prirodom nikada ne može dati.
Sve inteligentne duše dođu do točke u svojoj kulturi kada ih književnost njihove vlastite zemlje ne zadovoljava u potpunosti. Ono za čime žude kada dosegnu tu točku slasna je zgranutost stranih načina, stranih likova, stranih avantura i osjećaj poznatog čulnog doživljaja u stranoj zemlji.
No ipak, i to je misteriozni paradoks ovih suptilnih pitanja duha, doći će trenutak kada ćemo, kroz svu otuđenost, dotaknuti istu univerzalnu čovječnost koja nas toliko oduševljava kada na nju naiđemo kod genijalnih ljudi naše vlastite zemlje.
Zbog toga, ono što želimo od prijevoda nije prezentacija darovitosti našeg sunarodnjaka za pretvaranje stranih klasika u engleske klasike, već stvarna inicijacija, koliko god ona narušavala naš užitak čitanja, u pravi psihički miris, ako tako smijem reći, i intimni fizički okus novoga i stranog pristupa onom univerzalno ljudskom.
Naravno, zagovornici onoga što bih možda smio nazvati školom prevođenja koja za cilj ima 'remek-djelo parafraze', a ovoj vrsti i nijednoj drugoj pripadaju tri Rabelaisove knjige prema sir Thomasu Urquhartu, mogli bi kao dokaz podastrijeti besmrtna djela poput naše "autorizirane verzije" Staroga zavjeta ili poput Cottonovog Montaignea, tog brevijara za knjiške ljubitelje čulnih doživljaja i agnostike, pa čak i njemačku verziju samoga Shakespearea; a trebamo naravno iskazati poštovanje i Fitzgeraldovom Omaru, za kojeg čvrsto vjerujem da je puno uzbudljiviji od originala.
Ipak molim čitatelja da se za trenutak prisjeti nenadmašnog načina na koji Constance Garnett, moj ideal dobrog prevoditelja, uspijeva osobama poput mene koje nisu nikamo putovale prenijeti stvarnu atmosferu ruskog života, miris ruskih stepenica, osjet drvenih daski preko mokroga blata i usamljene isprepletene grmove oko ljetnikovaca koji prokišnjavaju. Ona to ne čini vještim pronalaženjem istoznačnih engleskih frazema, već zadržavanjem – čak i uz opasnost da će nanervirati stilističke puriste – neobičnih ruskih načina izražavanja osjećaja poput malog neprevodivog uzvika 'ech'!
Priznajem da nisam baš toliko zadovoljan prevoditeljem Prousta. On je imao poriv parafrazirati. Osvjedočite se njegovim poetskim naslovom Within a Budding Grove, koji je zasigurno lijep komad engleskog, ali potpuno ne-prustovski.
Da moja naklonost metodi naših najboljih prevoditelja Dostojevskog nasuprot metodi naših najboljih prevoditelja Prousta nije izoliran slučaj ekscentričnosti dokazat ću citiranjem iz predgovora W. J. Hickieja sa St. John's Collegea u Cambridgeu, napisanom 1853. uz njegov prijevod Aristofana u izdanju Bohn's Classical Library.
Slobodna parafraziranja teških autora – čega svijet ima u dovoljnim količinama – sve je samo ne nešto novo, dok bi pokušaj poboljšavanja autora na način da se svi dijelovi izvornika čija bi neobičnost ili sloboda mogla uvrijediti čitaoca zamijene modernim idejama ili ishitrenim interpretacijama, bio u nesuglasju s mojim izričitim ciljem.
Naravno, idealan prijevod je onaj koji sadrži original na suprotnoj stranici, kao što je slučaj s proznom verzijom Homera u izdanju Loeb Classicsa i proznom verzijom Dantea u izdanju Temple Classicsa.
I kao i kod mnogih drugih rafiniranijih književnih problema, ovo škakljivo pitanje prijevoda doseže svoju točku kulminacije, ili bih možda trebao reći da postaje najogoljenije, kada je u pitanju poezija.
Sumnjam da je moguće biti takav univerzalni humorist poput Rabelaisa i nemati u sebi nešto od te posebne vrste univerzalne poezije koju nalazimo u Homeru i Shakespeareu.
Kao i oni, Rabelais je internacionalan i nad-rasan; ali ujedno, kao i oni, on do 'univerzalnog' koje počiva u njegovoj ljudskosti dolazi preko 'partikularnog', što je u njegovom slučaju njegova francuština.
I što iz toga proizlazi? Ne proizlazi li da su najkarakterističniji ulomci djela ovoga velikog Francuza, ulomci u kojima njegov humor najdublje zaranja u univerzalno ljudsko, upravo oni ulomci koji su najdublje francuski?
Ako je to istina – iako priznajem da zvuči kao dosta neplatonovska doktrina – da su najbolje i najuniverzalnije ljudske kvalitete dosegnute zaranjanjem i skupljanjem partikularnoga i konkretnoga, a ne bilo kakvim avetinjskim idealiziranjem, onda zasigurno slijedi da je mjesto na kojem je humor najljudskiji i na kojem najviše sliči na poeziju mjesto na kojem predstavlja osnovno obilježje neke rase.
Iz toga slijedi i da će, što je bolja poezija ili humor, tim teže biti parafrazirati ga u psihičku atmosferu drugog jezika. Ovo ne sprječava ne-lingviste među nama da uhvate suptilnije okuse i suptilnije atmosferske efekte originala koji su istinske partikularne 'pojedinosti', kao što smo vidjeli, u kojima leži 'univerzalna' ljudska bit. To samo znači da moramo biti spremni platiti za ovaj dublji užitak i za ovaj doživljajima bogat dodatak našoj kulturi, žrtvujući jeftinije zadovoljstvo elokventne frazemske parafraze.
Pretpostavimo li da nisam u krivu kada pronalazim estetsku paralelu između najboljeg humora i najbolje poezije, zaista se čini da postoji određena važnost u činjenici da je duge pjesme toliko lakše prevoditi od kratkih. Zasigurno je razlog tome nešto što se savršeno odnosi i na Rabelaisov humor; da, naime, inspiriranija i čarobnija poezija po prirodi stvari ne može dugo biti održana na visini, već neizbježno mora potonuti u čistu elokvenciju i temperamentnu naraciju i prosvjećivanje. Longfellowova 'Božanstvena komedija' i 'Faust' Bayarda Taylora zasigurno su manje groteskno nezadovoljavajući od svih onih uznemirujućih pokušaja prevođenja Sappho i Katula i Horacija i Villona i Heinea i Verlainea, koje tako kobno dobro poznajemo.
Najdragocjeniji efekti u prozi često su bliski, a ponekad i istovjetni s najdragocjenijim efektima u poeziji i zato su, kao i potonji, potpuno izvan dosega elokventnog parafraziranja te mogu biti predstavljeni jedino iznimno strpljivim pokušajima, često nespretnim i ponekad grotesknim, reprodukcije originala u doslovnom prijevodu.
Iako su teškoće prevođenja njegova djela samo jedan od aspekata izazovnih točaka 'mentalne borbe' koju genije Rabelais stavlja pred nas, one su po svojoj prirodi neiscrpno različite i vezane su kako uz najtrivijalnija tako i uz najfatalnija pitanja.
Škakljiv primjer ove lakše kontroverze nalazimo u jednostavnoj riječi 'oncle' koju Rabelais koristi u prvom predgovoru Četvrte knjige. Ovu riječ W. F. Smith prevodi kao 'an old gaffer', dok vlastito ime 'Frapin' uz koje se ovo koristi on smatra imenom koje se može upotrijebiti za svakog prosječnog redovnika. Jean Plattard, s druge strane, imajući na raspolaganju detaljnog istraživača Abela Lefranca, ustanovljuje da je Frapin ime Rabelaisova ujaka, vlasnika gostionice, koji je bio jako vješt u skladanju napjeva na dijalektu poitevin te uslijed toga identificira slavnu pričljivu šojku, Goitrou, koju Smith uporno zove 'Brbljavica', kao pravog ljubimca te 'poznate' ličnosti.
Ostavimo li se problema prijevoda, želim završiti ove napomene nešto osobnije, jer bi neuzvraćanje zahvala iz srca onima bez čije bi praktične pomoći napravio malo ili nimalo, bilo najveća nezahvalnost.
Prije svega, neizmjerno mnogo dugujem gospodinu Georgeu L. Lewinu, poznatom skupljaču svega vezanog za južnu Afriku. Pomoć gospodina Lewina je uistinu čudno prigodna, jer je on za sobom, kada je otplovio za London, ostavio ne samo taj Rt dobre nade kojeg su se dotakli Pantagruelci dok su plovili kako bi spasili Moreovu Utopiju od bijesnih Dipsoda, već i kraljevstvo Melinde Vasca da Game, a sklon sam sumnjati uslijed nečega u njegovoj osobnosti i Vilinske otoke.
Lutanjima gospodina Lewina po knjižarama Londona, koje pozna bolje od svih istraživača knjiga, dugujem suvremeno francusko izdanje cjelovitih Rabelaisovih djela s detaljnim bilješkama i komentarima.
Ovo je izdanje tiskano u Parizu 1929. 'conformement aux principes de la collection les textes Francais' pod nadzorom Jacquesa Boulengera i Jeana Plattarda. Gospodin Lewin mi je također otkrio – što posljednjih godina nije lak zadatak – dragocjenu suvremenu knjigu za studente ovog predmeta, The Life of François Rabelais, koju je također napisao profesor Plattard sa Sveučilišta Poitiers, a na engleski ju je preveo dr. Louis P. Roche.
Zamišljam si da je Rabelais bio zahvalan za pomoć nekom pustolovnom gospodinu Lewinu iz šesnaestog stoljeća za posjedovanje fantastične knjige pod čijim ludim utjecajem svoj alter-ego, 'pokojnog gospodina Alcofribasa', vodi kroz potpuno neočekivani, ali ne i necivilizirani svijet – 'unutarnji svijet' u najdoslovnijem smislu – čije su dobro čuvane granice Pantagruelovi zubi. Referiram se na knjigu Hypnerotomachia Poliphili ili Poliphilove ljubavne bitke u snovima koju je napisao Francisco Colonna, kriptogramatični dominikanac.
Svaki bi se gospodin Lewis iz šesnaestog stoljeća kojeg resi nepogrešivi instinkt za čudno i za rijetko prirodno selio s jesenske tržnice knjiga u Lyonu na proljetnu tržnicu knjiga u Frankfurtu, a tijekom ostalih mjeseci posjećivao određene trgovine u Rimu i Parizu gdje se moglo pronaći posljednja izdanja grčkih i latinskih djela iz Venecije ili Firence.
Moderni rat, a to mu je zajedničko s ratovima mračnoga vijeka i renesansnim ratovima, dovodi do strasne potražnje za knjigama, a istovremeno čini njihovu dostupnost i teškom i opasnom.
U Rabelaisovo vrijeme, kao i u naše, ljubitelj je knjige iz nužde bio lovac na knjige, a ako nije bio u mogućnosti putovati, jedina je nada da će zadovoljiti svoju strast bila sprijateljiti se s nekim sveprisutnim trgovcem knjigama koji je i sam svojevrstan knjiški crv ili knjiški moljac te posjeduje cenzurirane ili necenzurirane, ili djelomice cenzurirane raritete, od kojih neki mogu biti kobni za svoje kupce, kao i neizreciv instinkt, instinkt koji ga je besprijekorno doveo do najprašnjavijeg, najudaljenijeg repozitorija učenja, onog na kojeg nimalo ne sumnjamo, utirući mu, poput zaluđenog ljubavnika, put uz napučene tržnice i predvorja katedrala i gostionice na pristaništima, sve dok konačno ne bi stigao do nekog prljavog štanda za koji je znao da se na njemu skriva kakav dragocjeni klasik ili bi mogao tamo biti, svježe otisnut i s pozlaćenim koricama, slavni Folengov Opus Macaronicum.
A vidim i svog putnika s Rta dobre nade kako leprša poput jesenskog moljca između tiskarskih strojeva Lyona na obalama rijeka Rhône i Saône, gdje, kako je pjesnik Fontaine napisao nakon Rabelaisove smrti: 'U tisućama kuća bezbroj crnih zuba, bezbrojni crni zubi rade, za vrijeme sajmova, između sajmova, tijekom cijele godine!'
Jednu knjigu, avaj, nijedan migrantski ljubitelj knjiga još nije za mene pronašao, a počinjem strahovati da takvo djelo i ne postoji. Govorim o knjizi potpuno posvećenoj temi hrabrog pokušaja Rabelaisa liječnika da ponovno oživi Hipokratove i Galenove ideje o umijeću liječenja, ideje koje naglasak stavljaju na sprečavanje bolesti umjesto današnjeg sustava usredotočavanja na fascinantan fenomen bolesti kao predmet 'eksperimentalnog istraživanja' te na zamamna čudesa vivisekcije.
U Rabelaisovom ranijem predgovoru Četvrtoj knjizi – predgovoru koji je dodan posljednjem tomu Plattardovog izdanja iz 1929. – aludira se na najbolji terapeutski stav liječnika spram pacijenata u jednom odlomku čija mudrost opstoji i nakon četiri stotine godina i dandanas je primjenjiva.
Gospodin Lewin uspio mi je pronaći, čak i u ovim teškim vremenima, svezak Rabelaisovih djela koji je uredio Des Marets – francuski komentator kojeg je iznimno cijenio W. F. Smith – i tu nalazimo predgovor o kojem govorim, a koji sadrži predviđanje terapeutskog razvoja koji je našem modernom sustavu fizičke znanosti i dalje potpuno izvan dosega, razvoju kada će um imati svoju stvarnu, predodređenu ulogu u obnovi zdravlja cijeloga tijela.
Hipokrat je [kaže Rabelais u ovom predgovoru] napisao knjigu kojom sve ovo ilustrira i nazvao ju je Umijeće savršenog liječnika, a Galen ju je obogatio kritičkim komentarom. Gledište koje iznosi je da u tjelesnoj prisutnosti liječnika ne bi trebalo biti ničega što bi moglo uvrijediti osjetljiva bolesnika, već bi sve u vezi njega, njegove geste, njegov izgled, njegova odora, njegove riječi, njegov pogled, njegov dodir trebalo razvedriti – 'complaire et delecter' – bolesnika… Tako, na svoj trapavi način – 'a mon lourdoys' – ja predajem svoj duh – 'je me peine et efforce' – takvom liječenju onih koji su u mojoj skrbi… i rezultat je isti neovisno o tome postižu li se ti učinci samo putem mentalne prijemčivosti bolesnika ili transfuzijom magnetizma – 'transfusion des esprits' – između iscjelitelja i bolesnika, što je pogled koji imaju platonističke i averiostičke škole mišljenja.
Nakon ovih iskaza zahvalnosti prema onima koji su mi pomogli u mom proučavanju ovog velikog i neshvaćenog iscjelitelja, ono što bih iznio kao svoj najveći dug Rabelaisu jest jačanje moje vjere u nešto o čemu je danas teško govoriti.
Ono o čemu govorim nešto je što smo nekad zvali Progres, odnosno neka vrsta stvarnog, iako tragično sporog napredovanja u našoj zemaljskoj sudbini. Metafizički reakcionari koriste sve trikove svoje suptilne logike kako bi raspršili naše iluzije vezane uz ovu običnu i jednostavnu vjeru, no u našim individualnim životima priroda nas sama, kao posve indiferentna spram logike i spram raspršivanja iluzija, poučava da živimo iznova svaki dan, tjera nas naprijed prema novim dimenzijama i otvara pred nama neodređenu budućnost.
Tako, unatoč svemu, život ostaje sladak, a žilava se nada, kako za nas same tako i za našu rasu, čvrsto drži za naša vlakna i naše kosti i pod najgorim poniženjima. 'Mi živimo od čistog plamena u nama' i nijedna statička praznina bezvremenske i besprostorne vječnosti nema nas moć uvući u dubine poput Haribde ili posrkati poput Scile ili namamiti poput Sirene, odvabiti nas kako bismo izgubili svoje mjesto među marljivim veslačima dobroga broda Thalamegosa.
Moje je mišljenje da je Rabelais pretrpio tragičan udarac – ne! odbijam reći 'kompleksan' – kada su žene u pitanju; no ja imam zahvaliti upravo jednoj ženi, dr. Enid Starkie, ne samo na nevjerojatnoj povlastici posjedovanja četiriju ogromnih svezaka Littréovog monumentalnog Dictionnaire de la Langue Française, u kojem se moj autor stalno citira, već i na upoznavanju s dragocjenom i vrsnom knjigom W. F. Smitha s naslovom Rabelais in His Writings, koju je 1918. izdao Cambridge University Press.
Postoji još jedan prilično poseban i zanimljiv utjecaj koji me vodio u mojoj potrazi, utjecaj koji izmiče pozitivnoj definiciji, ali je svejednako bio stalno prisutan. Govorim o utjecaju desetogodišnjeg učenja jezika mojih predaka.
Pantagruelci su na svoj posljednji put otplovili iz izmišljene luke Thalasse u Bretanji; i tada su, skinuvši šešire pri Pantagruelovoj evanđeoskoj ranokršćanskoj molitvi, u jednoglasnom zboru bretonskih glasova zapjevali sto četrnaesti psalam iz Marotovog novog prijevoda, prijevoda na obični francuski jezik koji su već bili osudili sorbonaški inkvizitori.
Na taj dan ukrcavanja Rabelais je doista zavijorio zastavu, koja je bila podignuta iz ruševina i brodoloma i reakcije mnogo puta od tog lipanjskog blagdana Veste, i koja se još uvijek diže: 'Quand Israël hors d'Aegypte sortit', riječi koje su s naše strane Kanala već bile potajno prevedene – 'Kada izađe Izrael iz Egipta' – i vrlo skoro, u Čudogradu starog suca Šušumige, bit će izrečene i govorom Walesa i Bretanje, 'Pan aeth Israel o'r Aipht', a nas se ostavilo u razmišljanju jesu li otišli malo dalje u svom novom francuskom psaltiru i otpjevali i sto petnaesti psalam s njegovim ikonoklastičnim stihom: 'Takvi su i oni koji ih napraviše i svi koji se u njih uzdaju.'
Ako sam u vezi prijevoda gospodina W. F. Smitha iz devetnaestog stoljeća odigrao ulogu kolibrića opijenog medovinom koji pronalazi svoj 'point-appui' na iznimno pernatim leđima čaplje širokih krila, i ako sam uz pomoć gospode Turnera i Lewina imao pristup knjigama tako 'fort magnificque' kao što su one koje je Pantagruel pronašao u 'la librairie de Sainct Victor' u Parizu, onda, na kraju krajeva, ipak valja primijetiti da se upravo iz starog keltskog jezika, s njegovom čudnom nearijskom, nekeltskom sintaksom kakvu je Rabelais sigurno čuo u samostanu kao dječak, Francuskom pronijela priča o tome kako je Merlin 'stvorio Grangosiera i Galemelle od kostiju dvaju muških kitova i odsječenih noktiju kraljice Genièvre te na oblaku donio Gargantuu na obalu blizu Londona.'
Zacijelo je znakovito da bi se moglo pokazati nemogućim analizirati humor najvećeg od svih humorista, a on počiva u svome iščezlom grobu već više od četiristo godina, bez uranjanja u vrtlog svih naših najsmrtonosnijih polemika, unatoč činjenici da Rabelaisov humor u svojoj biti nije satiričan.
Ukoliko se čitatelj sa mnom složi oko odbacivanja Pete knjige objavljene tijekom građanskih ratova, godinama nakon njegove smrti, kao protestantske propagande jednako kao što odbacujemo pokušaje modernih kršćanskih apologeta koji ga žele vratiti na scenu, složit će se sa mnom i da bismo ga trebali staviti uz bok Shakespeareu i Cervantesu, prije nego Voltaireu i Anatoleu Franceu.
Mislim da je razlog taj što humor u svojoj dubini zahtijeva svoje mjesto, skupa s 'ljepotom' i 'dobrotom', kao jedan od najviših aspekata misterija života, misterija o kojem se ne može raspravljati bez uvođenja pitanja koja nas uvijek dovedu do toga da jedni drugima skačemo za vrat.
Učenjak koji najviše zna o 'dokumentima slučaja' vezanim uz Rabelaisov život i mišljenja, a ujedno je i osnivač 'Société des Études Rabelaisiennes', Abel Lefranc, profesor na Collège de France, došao je do zaključka da je uz svoje izume i svoje duhovite maštarije Rabelais bio ne samo slobodni mislilac već i temeljiti ateist.
Mislim da je jednako pogrešno zauzeti taj stav kao što bi bilo smatrati ga katolikom ili kalvinistom. Njegov je život, meni se čini, proveden u uspješnom izbjegavanju Haribdi katoličanstva bez padanja u Scile protestantizma. Znao je previše o Životu i Prirodi a da ne pronađe nešto komično u patetičnom načinu na koji svi mi imamo običaj povezivati svoj egoizam i ponos s onim što nazivamo svojim 'mišljenjem' i svojom 'filozofijom'.
Ova naša 'mišljenja', izlizana navikom, dogmatizirana protivljenjem, kazuistički pametna uslijed forenzičkog ponavljanja, običavaju postati samo katapulti suprotnosti i krijeste samodopadnosti sve dok se ono o čemu pompozno govorimo kao o 'stavu koji oduvijek imamo' ne pretvori, a da mi to i ne uočimo, u mentalni strukirani prsluk.
No, mnogo prije no što dosegnu tu tužnu točku, ove prijenosne platforme naših neprovidnih zaključaka sastavljenih od gipsa udžbenika i šljake predrasuda prestale su biti na bilo koji način povezane s onim što smo, kao živući primatelji fluktuirajućih utisaka o stvarnom životu, iskusili u posljednjih dvanaest sati o prirodi, o Bogu, o seksu, o vladi, o neprijateljima i prijateljima, o dobru i zlu, o uspjehu i neuspjehu.
Rabelais je, kao i svi mi, ponekad bio ateist, ponekad kršćanin, ponekad panteist, ponekad pluralist, ponekad amoralist, ponekad svetac, ponekad revolucionar, ponekad praiskonist, ponekad patriot, ponekad internacionalist, a u dubini uvijek u velikoj mjeri agnostik i anarhist.
I kao i mi ostali, Rabelais raste, razvija se, mijenja se, pod potresima iskustva i prijekorom godina. Ali za razliku od onih među nama koji skrivaju ove promjene uslijed fobije od nedosljednosti, Rabelais je dovoljno ljubopitljiv da zabilježi i iskren da objasni, i to ne samo upotrebom humora, učinak ovih potresa na svoj um i svoje osjećaje.
Najveći ljubitelj priča i mrzitelj argumenata među čitaocima ne može ne primijetiti da struja Rabelaisovih ideja, uključujući i one o umijeću pisanja pantagruelskih knjiga, prolazi kroz nekoliko promjena za vrijeme svog općeg tijeka.
Ove promjene koje se odnose na metode liječenja kao i na subjekte liječenja, možemo pronaći ne samo kroz različite predgovore već i kroz cjelokupni tijek misli i osjećaja u sve četiri knjige. Humor je kod Rabelaisa suviše pun misteriozne kreativne energije koja postoji u svim dušama, a da bi bio ograničen ikojim filozofskim ili znanstvenim sustavom ili ikojim određenim religijskim vjerovanjem. Kod njega humor ima istu ulogu u životu kao poetsko kod Homera, dramatsko kod Shakespearea i herojsko kod Don Quijotea. Vodi ga k rubu misterije koja leži onkraj razlike između muškarca i žene, kršćanina i neznabošca, života i smrti, dobra i zla, i svih ostalih nerješivih i nepomirljivih antinomija.
I iako je na toj točki 'sve ostalo tišina', nas se, sve do kraja naših dana, ne ostavlja nesvjesnima ruba do kojeg smo dovedeni.
U svom turbulentnom i spiralnom pokretu prema tom rubu, odvajajući znano od neznanoga koliko god to prostor i vrijeme dopuštaju, Rabelaisov humor kroz svoje 'čisto ispiranje' pročišćava, ili barem sugerira hoće li do tog pročišćenja doći smjerom svoje suncem obasjane namreškanosti, neke od najvećih problema današnjice, moralnih, političkih, estetskih i ekonomskih.
To nije puki kazuistički vic kada, na primjer, Panurge vrlo elokventno razgovara o dugu i dužnicima pokazujući da je bolje i za davatelja i za primatelja proširiti proizvodnju dobara i kredit za nabavku dobara bez škrtarenja i ograničenja sve do najudaljenijih krajeva zemlje, jer u svom elementarnom smislu i sam je kozmos prisiljen to učiniti nužnošću svog života. Njegova ideja o stvaranju triju predivnih divova, koji su svaki u svoje vrijeme i u skladu sa svojim karakterom pokazali zapanjujuću milost prema svojim neprijateljima, nije puka duhovita mašta niti luda utopijska mašta.
Također ne možemo smatrati pukom akademskom preporukom o savršenstvu to što je Rabelais dao tako pažljive i razrađene detalje o ljudskosti i velikodušnosti koju moramo prakticirati prema svim pokorenim zemljama, bilo podvrgnutima ili federativnima ili konfederativnima. Ta je velikodušnost uistinu bila tako iznenađujuća i neobična da je jednom zauvijek, kao što bi netko odbacio njihalo kad mu zatreba kotač, odstranila cjelokupno uzajamno 'oko za oko, zub za zub', taj princip kazne koja gaji osvetu i osvete koja gaji kaznu.
I kada čitatelj pomisli na barbarske intelektualne i ideološke polemike današnjice, koliko je spasonosan i koliko u skladu sa zemaljski urođenim zdravim razumom koji nas postupno uvjerava da instinkt stavimo u njegovu prirodnu relaciju s razumom, onaj pasus u drugom predgovoru Četvrte knjige u kojem se Otac bogova i ljudi bespomoćno bori kako bi bio pravedan na zemlji, odgovarajući na međusobno proturječne i kontradiktorne molitve i puneći vagu ljudske sudbine dok se pokorava odredbama nadljudske sudbine, te istovremeno želi smanjiti bijesnu ideologiju filozofskog neslaganja na ponizniju, ugodniju, praktičniju razinu.
Što bismo trebali učiniti [uzdiše rastreseno Božanstvo] s ovim prokletim Peterom Ramusom i ovim Peterom Gallandom, koji uznemiruju čitavo pariško Sveučilište? Zaista sam ojađeno zbunjen. Ne mogu odlučiti kome bih se od njih trebao prikloniti… Jedan ima moćnu hrpu zlatnih suverena… drugi bi ih također volio imati. Jedan ima nešto znanja. Drugi nije potpuno neuk. Jedan voli mnoge dobronamjerne ljude. Drugog vole mnogi dobronamjerni ljudi. Jedan je lukava i prepredena lisica. Drugi laje poput psa na stare filozofe i govornike. Kakav je tvoj pogled na slučaj, je li, ti magareća njuško, Prijape?
Slučaj o kojem se tu radi, tretiran na ovaj prozračan način, nije drugo doli žestoka intelektualna bitka za golemi Aristotelov autoritet i protiv njega, autoritet čija je metafizika, gotovo nepogrešiva za Danteov um, no nikad dovoljno sigurna od opasnosti platonovskih preporoda – zaista se čini da je svaki novi proboj u zapadnjačkom mišljenju značio 'pokazivanje fige' Aristotelu – još jednom bila podvrgnuta propitivanju.
Prijapov savjet Ocu bogova i ljudi – jer možemo zamisliti da neutralnost u ovom slučaju nije predstavljala teškoću – bio je da kontroverziste treba skameniti, a kako se obojica zovu Petar, a postojao je još jedan Petar, određeni Maître Pierre de Coignet, čije je lice, jer je bio anti-papinski odvjetnik, ponuđeno na napučenom uglu Notre Damea kao zgodno gasilo svijeća, neka njihove karakteristike budu dodane pokraj Coigneteove i monumentalno korisne na isti način.
Veliki ljudi, rekao je Goethe, vezani su za svoje vrijeme svojom slabosti. Ali najbolji od njih primjećuju da skriveni napredak ljudske rase počiva u karakteru i mudrosti bezbrojnih pojedinačnih muškaraca i žena od kojih je ona sazdana, a taj karakter i ta mudrost predstavljaju dugi i nevidljivi kontinuitet – uz loše velike ljude koji se povremeno bore da ga izokrenu – čudesnog napretka.
Lako je objasniti – to je uvijek tako kad se želi objasniti ne bi li se otpisao bilo koji osnovni misterij – ljude poput Shakespearea i Rabelaisa i Cervantesa, ili poput samog Goethea, u kategorijama vremena u kojima žive; i jednako je bezvrijedno koliko je lako. Čovječanstvo se razvija; aktualna rulja samo reagira.
Najdublji utjecaji koji pomažu oblikovanju karaktera i mudrosti bezbrojnih muškaraca i žena što tvore čovječanstvo individualni su utjecaji, a među tim utjecajima određene vječne knjige imaju značajnu ulogu.
Utjecaj takvih knjiga jednako je toliko izvan masovnih emocija koje su rezultat pokvarenosti vlasti koliko i tiranije stranaka, hipnotičnog magnetizma demagoga te suptilnijih zamamnosti kaste i društvene klase.
Kako vjekovi prolaze i sva ova prijelazna pomjeranja postaju dio povijesti, 'slabost' naše nekolicine zaista 'velikih ljudi' i najmanje inteligentni među nama mogu vidjeti u njihovoj povezanosti s vremenom u kojem žive, dok njihov dublji karakter i mudrost pripadaju njihovim individualnim dušama.
Ekonomski uvjeti, rasne migracije, društveni preokreti, geografske situacije, pobjeda jedne vrste civilizacije nad drugom samo omogućuju pukotine i ponore, napukline, kratere i grotla kroz koje ovi individualni utjecaji naviru i dolaze do bezbroj pojedinaca kojima je suđeno da na njih odgovore.
U Rabelaisovom je vremenu komešanje pustolovine i otkrića zasigurno bilo u zraku, no sve ovo pucanje i cijepanje starog hermetički zatvorenog svemira, sve ovo psihičko i okultno širenje u nepoznato, u klasičnu prošlost, u romantičnu budućnost, iako je dalo priliku i mogućnost za njegovu pojavu i napravilo procijep u kružnici kroz koji su njegov karakter i mudrost mogli probiti, sve to nije bilo uzrok Rabelaisovog postojanja. Ono ga je uvjetovalo ali ga ne može objasniti.
Renesansa njega nije stvorila ništa više no što je Periklovo doba stvorilo Sokrata ili elizabetansko doba Shakespearea. Vrijeme treba čovjeka i čovjek treba vrijeme, ali nijedno od njih nije ništa i ništa ne može postići bez – kako nas Croce mudro poučava – kreativnog odgovora u nebrojenim, bezimenim dušama 'običnih' muškaraca i žena.
Nijedna umjereno inteligentna osoba ne može proviriti kroz zadivljujući rječnik koji objašnjava teške riječi, 'dictions plus obscure', koji je on sam stavio ispred Četvrte knjige i koji je otisnut u pariškom izdanju iz 1929., a da ne shvati da za Rabelaisa nije postojala 'rasna linija' koja razdvaja čovječanstvo na nejednake dijelove. Najnepoznatiji mitovi, najiskonskije vradžbine, najnejasnije filozofije, najprvotniji običaji, najprofinjenije kulture, najudaljenije i najfantastičnije riznice tradicije okultnoga, sve je to doprinijelo i još uvijek doprinosi mentalnoj, moralnoj i emocionalnoj federaciji svijeta.
Od iktofaga ili jedača ribe, 'Gens vivans de poissons' među Homerovim neporočnim Etopljanima, ovaj poliglotski i polikromatski zagrljaj proteže se do riječi mustaphis, 'en langue Turque et Slavonicque docteurs et prophetes.' Od massoreth, 'interpretes et Glossateurs entre les Hebrieux' proteže se na pitalieri, određeni 'oficiers a Rome … en conclave pour election d'un noveau Pape'; dok Platonove ideje ili Epikurovi atomi, 'uranopetes' među ljudima i jednorozi među zvijerima, nemaju superiornije mjesto u ovom sveobuhvatnom pluralističkom svijetu od onog koje zauzimaju najsitniji 'gyrines', stvorenja koja su ovdje objašnjena kao 'ne sont qu'une chair petite noire, avecque deux grands oeilz et une queue' – 'samo malo crno meso s parom velikih očiju i repom' ali koje naša djeca, shvaćajući Rabelaisovu titansku grubost i začaranu erudiciju, sa zadovoljstvom zovu punoglavcima.
Ali ovaj planetarni genij odmetnutog svećenika, kao Shakespearov nemirni Puck, baca 'pojas oko zemlje' i dok ga čitamo osjećamo kao da u njegovoj čarobnoj biljci 'pantagruelion' zaista postoji okultna i psihička moć – strašnija od bilo kojeg pastofora 'pontifes entre les Aegiptiens' ili bilo kojih druida, 'docteurs des anciens François, desquelz escript Caesar' – u čijoj će snazi, uz pomoć osvajanja zraka, naši plemenski tabui otpasti, naši se nacionalistički totemi raspršiti; sve dok, čineći od nas građane najstarijeg od svih saveza Commonwealtha, 'Taprobana ne pozdravi Laponiju, Island se ne umili Eufratu, Borej ne zagrli Notosa, a Euros ne padne na leđa Zefira'. Rabelaisov humor nadilazi humor ostalih božanskih šarlatana i zabavljača ljudi po tome što nudi bezgraničan fond izdržljivosti i užitka prema kojem su gomile muškaraca i žena po prirodi naučene živjeti i umrijeti. 'Onoliko', kaže on, 'koliko povučete iz slavine, toliko ću ja usipati kroz rupu… Ako vam se nekada učini da je popijeno do taloga – extre expuysé jusques à la lie - usprkos svemu neće biti suho. Na dnu leži dobra nada kao u Pandorinoj kutiji, a ne očaj kao u Danaidinim šupljim ćupovima.'