Doista, rasprava koja je uslijedila između Myrddina Wyllta i Sylvanusa Is-Coeda bila je tako zapanjujuća da je gurnula u pozadinu sve ostalo.

"Pitajte me što god želite, dragi prijatelju." Savjetnikove riječi bile su smirene i tihe. Bile su čak blage. Porius ga je začuđeno pogledao; a kad je krajičkom oka ugledao Gwendydd, bezmalo je mogao čuti njen uzdah olakšanja.

"Ja sam ono što jesam", reče Myrddin, "i ovaj vjetar koji udara u mene je vjetar kojeg sam dozvao; i dok tako udara u mene, moja sudbina postaje i više nego podnošljiva. Pitajte me što god želite."

Henog prihvati to dopuštenje ne izgledajući nimalo impresioniran dojmljivim načinom na koji je bilo izneseno.

"Hoće li car", upita, "biti zadovoljan ako se u toj 'Historia Veridica' koju pišem o vama ograničim na istinu?" 

Myrddin Wyllt mu uputi miran, bezbrižan, gotovo nježan pogled. To je bio i pogled djeteta, bezazlen i neodoljiv. "Car će", reče, "sigurno biti zadovoljan istinom, Sylvanuse Is-Coedu, kao što će to biti i ovaj i ovaj, i ova i ova, i svaki zdrav čovjek među šumskim ljudima koji nas u ovom trenutku okružuju; ali iako su zemaljska stvorenja moja stvorenja i iako su planinski vjetrovi moji vjetrovi, i vodeni valovi moji valovi, ni ti ni ikoji drugi čovjek koji je ikad živio, ne, ni koji će ikad živjeti, ne može tvrditi da istina pripada njemu. Car bi prepoznao istinu kao što bi je prepoznalo i svako živo stvorenje, kad bi je stavili u naše ruke, poštovani Henože. Ali ne možete staviti istinu u naše ruke. Ona teče poput vode. Ona se rasplinjava poput zraka. Ona izgara poput vatre. Ona prekriva samu sebe kao što se glib prekriva glibom, mahovina mahovinom, trava travom, lišaj lišajem. Pišite, mrčite papir i dalje, Henože od Cerrig-gwynta! Pišite svoju 'Historia Veridica' po narudžbi onoga kojeg sam te naučio da zoveš sinom Uther Pendragona! Napisat ćete svoju Vita; svoju Vita ćete proživjeti; svojom smrću ćete umrijeti; svoju plaću ćete dobiti; ali kad završi doba Ribe i otpočne doba Vodenjaka, zar mislite da će ljudi tada, ljudi koji mogu ubijati vatrenim kuglama, ljudi koji mogu ploviti u željeznim brodovima, ljudi koji mogu jahati na konjima od dima, dati i jedan jedini dinar za tvoju ili moju Vita, pokloniti i trunku pažnje da doznaju što je gospođa Gwendydd učinila, ili što je gospođa Nineue rekla, iako je istina da se čitava naoružana šuma skupila oko našeg šatora?"

Njegov je glas zamro. Henog je ispravio svoj dugi mršavi vrat pripremajući se za odgovor, taj vrat koji je bio najkarakterističniji dio njegova tijela, sa svojom zategnutom tetivom, svojom živahnom Adamovom jabučicom, svojom istaknutom žilom-kucavicom. No, iznenada, prije no što je izgovorio prvu riječ, ponovo je sagnuo glavu i samoprijegorno dovršio rečenicu koju je pisao. 

Dvije su se žene u međuvremenu udobno smjestile na jastucima dok se Rhun, s neopterećenošću koja je žačudila Poriusa, ispružio pokraj njih. Nepopravljivi Neb je posve nestao iz vida, kao i ostali paževi. I sam je Porius, dok je tako stajao na ulazu u šator držeći podignutom jednu od lepetavih zavjesa i uživao u svakom dašku svježega vjetra, mogao vidjeti samo malen djelić prorokova profila; ali Henog je sjedio sučelice njemu i on se čudom čudio opazivši izraz krajnje uzbuđenosti na tome neobičnom licu, izazvane nesuvislim i nepromišljenim naklapanjima Myrddina Wyllta.        

"Kakvi su ovo ljudi!" pomisli. "Znam da nisu u opasnosti. Ali kako pobogu oni to znaju? Evo, oni raspravljaju o potankostima bogtepitajkakve suptilne metafizike prošlosti i budućnosti dok se sve vrijeme, u neposrednijoj i najurgentnijoj sadašnjosti, ovdašnji domaćini okupljaju oko njih izbliza i izdaleka i prijete im smrću za smrt!"

Tada pomisli, i misao kao da mu je nanijela zbiljsku ozljedu u nekom skrivenom zakutku uma, kako večeras nije trebao ući u taj šator. Njegov je zadatak bio napuniti rimsku čuturu na Zdencu, provjeriti je li sve u redu kod brata Johna i vratiti se u Mynydd-y-Gaer. 

"Brat John vjerojatno", pomisli, "bdi cijelu noć i pokušava umiriti Diona Dionidesa, koji zacijelo misli da je došao na kraj svijeta."

No kako je Myrddin Wyllt strpljivo čekao Henogov odgovor, Poriusa obuze jedna neugodnija misao. Što ako Gogfran Derwydd nije naumio održati samo Proslavu sijanja? Što ako je odlučio održati Proslavu Kralja ribara? Neobične slike onoga što je davno vidio, i uznemirujuće slike onoga što je čuo, u vezi s tim drevnim seksualnim obredima iskrsnule su u njegovoj svijesti. "Sijanje može još nekako proći", pomisli. "Ali ako dođe do ovoga drugog – neka Bog bude na pomoći ovim ljudima! Možda ćemo ih zaista biti prisiljeni odvesti u Gaer – a onda tko zna što će se dogoditi."

Dok je tako razmišljao nije mogao suzbiti osjećaj da se vodi nekakav nezemaljski rat između cjelokupne sile i pritiska svjetske prošlosti – guste i neprobojne i napukle, ali užasavajuće jasne u svojim nazubljenim bridovima - i bezobličnih maglovitih obrisa nerođene budućnosti, još veličanstvenijih u njihovoj sablasnoj strahotnosti.

Osobito su ga se dojmile Henogove kretnje dok je ljetopisac pažljivo ispisivao riječi, pomno oblikujući perom svaku crtu i točku i zaobljenje i zavijutak svakog slova. Pomislio je na zmiju omotanu oko Kronova tijela. Možda je, na kraju krajeva, najpametnije zapriječiti, zadržati što je duže moguće goleme zavojite spirale vremena u njihovu vrtložnom kretanju! Suđeno im je da ih za koji čas preplavi rulja razbješnjelih sunjarodnjaka triju tetki Modrybedd, zar to ne daje svakom preostalom trenutku svjesnosti osobitu važnost? Ne odjeljuje li ih to, ne skamenjuje li ih to i ne zadržava iznad svih trenutačnih događanja poput onoga mrtvog tijela na savjetnikovu postolju?

Odjednom, na Poriusovo veliko iznenađenje, Henog se osovio na noge, čvrsto zgrabivši u svome uzbuđenju ne samo svoju knjigu i posebno pero kojim se uvijek služio, i koje je bilo njegov vlastiti izum, već i kožnu kutiju u kojoj su se nalazile srebrom obrubljene posudice s crnim, crvenim i zelenim pigmentima. 

"Ne mogu slušati", otpoče visokim glasom punim ogorčenosti, koji je podsjećao na glasanje zelene žune, "ovakve hule na najveću od svih Muza, Klio, kćer Mnemozine. To što pišem vaš život, gospodaru, život Ambrosianusa, glavnog savjetnika Arturusa Imperatora, ne znači da moram ustupiti Myrddinu Wylltu bilo što od vlastitih stavova. Bog vam nije dao dar, gospodaru, viđenja u budućnost da biste vrijeđali prošlost. I dopustite da vam kažem još i ovo, Myrddine ap Morfrynu: sve što vidite od budućnosti su oblaci i magle i isparenja! Sve je to mračno i nepronično. Vi vidite oblike i značajke bogova i demona, ljudi i zvijeri, ljudi s krilima i rogovima i krljušti i pandžama, životinja s anđeoskim licima, bogova s đavolskim licima. Svi budući događaji što ih nagovješćujete upitni su i neizvjesni. Postoji mnogo tumačenja onoga što nagovješćujete, i raspre među tumačima toga bit će žestoke do samoga kraja. Jer budućnost ne postoji. Postoji samo mračni ponor u vremenu i prostoru; ponor koji će se tek u vlastiti čas, u vlastiti dan i godinu ispuniti onime što se mora dogoditi. A kad se to dogodi, e pa, sine Morfrynov, onda to više neće biti budućnost; to će ostaviti vaš svijet i ući u moj! Od prošlosti, kojoj posvećujem sve svoje misli i iz koje pokušavam – slabo i nesavršeno ali sa svim umom i svom dušom – izvući istinu, iz prošlosti, tvrdim, dolazi sve što imamo, sve što jesmo i sve što ćemo biti! Ona je tu, o učitelju, ona je tu zauvijek, čvrsta, jasna, nepobitna, i svi ljetopisci i kroničari budućnosti, neki mudriji od mene, neki manje mudri, moći će iz nje crpiti živu istinu. Znajte i ovo, o znameniti savjetniče: ta moja nastojanja, kao i ona mudrijih od mene, da prosijem i provršim istinu iz laži velikog zlatnog rudnika božanstvene prošlosti i sama tvore dio i baštinu tajanstvene moći koja iz prošlosti – a ne, o učitelju, iz bilo čega već postojećeg u onome mračnom ponoru – stvara još nestvorenu budućnost! Vaša proročanstva, tajanstveni liče, ne mogu biti drugo doli magična nagađanja nadahnute imaginacije! Mnoga će se obistiniti. Ali što vas je vodilo i što vas vodi da dođete do njih? Što vas je ponukalo i što vas i dalje nuka, o znameniti liče, da nagađate tako točno? Nišra manje, učitelju, nego vaše dugo i zadubljeno razmišljanje o prošlosti!"

Iscrpljen svojim govorom Henog se ponovo svalio u svoj prijašnji položaj; ali Poriusu nije promaknulo kako se uslijed uzbuđenog drhtanja ljetopiščevih ruku iz triju bočica koje je držao i kojima je treskao izlilo nekoliko kapi obojene tekućine i oblilo njegovu izlizanu tamnu halju i čak poškropilo njegove crne čizme od goveđe kože; to je proizvelo dojam da je, u neobuzdanom zanosu tog čovjeka, znoj koji se cijedio po njegovoj izduženoj čunjastoj lubanji bio zelene i crvene i crne boje.    

Ali sve oči u tome šatoru – čak su se i Rhunove odvratile od otmjene Gwendydd – sada su bile uprte u proroka. Porius, koji mu je bio najbliže, i koji je već bio upoznat s nekim od njegovih fizičkih slabosti, brzo mu je prišao i smjesta ga obujmio rukom oko struka, dok je drugom rukom zahvatio veliku potpornu motku na kojom je počivala težina paviljona. U tom položaju, poput Samsona u Dagonovu cirkusu, raskrečio je noge i ukopao stopala kako bi bio spreman za možebitni napadaj.

Ali nije došlo ni do kakvog napadaja. Davši Nineue zapovjedničkom kretnjom znak da ostane na mjestu, gledajući brata i držeći Rhuna za zapešće, prorokova sestra stala je obojici nešto objašnjavati. Vjetar je prodirao u šator u tako silovitim zapusima da Porius nije moga čuti što im govori, mada su mu mnoge riječi koje su doprle do njega bile više-manje poznate, i toliko je podigao njezin ogrtač da je svima razotkrio besprijekornu ljepotu njenog lika u nebeskomodrom prsluku.   

No u tom trenu iz klimavoga trupla koje je Porius podupirao podbočivši se o motku poče izlaziti moćan i autoritativan glas. Odzvanjajući tako blizu njega da je mogao osjetiti njegov unutrašnji bruj u tijelu koje je držao, taj iznenađujuće snažan glas koji se istrgnuo iz bradate žrtve budućnosti na Poriusa je djelovao na osobit i neobičan način. Ustvari, on je čuo taj glas na tri različite razine svijesti. Čuo ga je kroz po gljivama i hladnim grobnicama zaudarajuću nakupinu mesa i krvi kojoj je služio kao oslonac. Čuo ga je u konkretnim riječima koje je prorok izgovarao, punim nekog sablasnog, uznemirujućeg autoriteta, nalik na autoritet osobe koja posjeduje neodoljivu moć nad svime oko sebe a istovremeno je bespomoćna u rukama i najslabijeg bića. No, konačno – i to bijaše najdramatičniji od svih učinaka te čudnovate pojave – čuo ga je kao da je glas koji dolazi iz mnogostrukih i najrazličitijih grla, glas koji dolazi od mnoštva izmučenih, zlopatećih se, ne postustajućih, dirljivo grotesknih budućih naraštaja, i strahoviti patos tog krika iz budućnosti, što ga je iza njezinih leđa hitnula predvodnica nerođenih sve dok nije probila, poput mača, sablažnjene uši indignirane prošlosti, bio je nešto u čemu se razorno, zaglušno i zasljepljujuće očitovala konačna tajna života.  

Savjetnik uopće nije pokušao odgovoriti na rječite prigovore koje mu je uputio Henog. Glasom koji je bio njegov vlastiti glas, zapravo više njegov vlastiti od svih glasova kojima ga je Porius dotad čuo govoriti, taj stameni i nadmoćni lik, čije je odbojno tijelo, koje je Porius sada čvrsto obgrlio sa svoje desne strane, odisalo zadahom što kanda je izvirao iz dubokih grotala punih humusa prvobitnih prašuma, stade izgovarati niz rečenica koje su bile toliko nabijene neprikosnovenim i opsjedajućim značenjem da je Myrddin Wyllt imao sreću što je čovjek koji ga je pridržavao bio, iako ne točno flegmatičan po ćudi, onda barem sumnjičava karaktera; jer inače bi postojala velika vjerojatnost da ga i nesvjesno uguši svojim snažnim stiskom samo uslijed iznimnog napinjanja pažnje. 

"Moje životinje", kazivaše čovjek, "bi me shvatile; i došle bi mi ako bih želio da dođu; jer one su moje životinje i razumiju mene i ja razumijem njih. Ali ja ne želim da one dođu; jer ova je šuma puna ljudi iz Afrike, ljudi koji stavljaju glagol ispred imenice i majku ispred oca i kojima vladaju vještičji dusi i neudate žene. Nitko me ne razumije osim mojih životinja i zašto bi me itko razumio? Bolje im je da me ne razumiju! Kroz moj glas govori Sin Jutra, bog na čiju riječ nebesa drhte i klecaju i anđeli zastiru svoja lica. Kron je njegovo ime i on govori kroz mene; i moje životinje i moje ptice i moje ribe čuju njegov glas i kliču; a kraljevi i kneževi i druidi drhte. On je budućnost, i svim slijepim vođama slijepih i svim lažnim zvjezdoznancima i lažnim prorocima i svim kraljevima i carevima smuči se kad čuju njegovo ime i njihova srca tope se u njihovim grudima kad pomisle na njega.

"Taj priprosti Arthur čija je baka došla iz Afrike a djed iz Rima očistit će zemlju od plavokosih za jedan naraštaj. Colgrim i Balduf i Cheldric – svi će pomrijeti!

"Taj priprosti Arthur sve će ih poklati; i crna zemlja, nahranjena njihovom krvlju, urodit će s trideset dobrih žetvi, bogatih i sretno pohranjenih u sigurnosti, prije nego što plemena iz Germanije ponovo ne dođu. Ali ponovo doći moraju i zavladati svom našom zemljom, oni i Crni Pogani koji će doći nakon njih.

"Ali naš jezik i naše gore i naša sela ćemo zadržati; a i Saksonci će biti pokoreni, od još okrutnijih, lukavijih i mnogo pametnijih od sebe! Oni će izabrati jednog od naših da vlada nad njima, a on će pak pokušati uništiti naš jezik, ali uzalud. Otjeran s ravnice i morske obale, naš će jezik naći utočište u gorama i odande će se oriti sve do Sudnjega dana!

"Ali kad naš Gospodar Sunce sa svojim planetarnim pratiocima prijeđe iz moći Riba u moć Vodenjaka, bijela aždaja iz Germanije opet će prijeći more i zadati nam jada. Ovaj put neće plivati s nogama i s repom kroz vodu, bljujući dim i vatru. Ona će – ona će – bijela aždaja iz Germanije će – ta bijela aždaja će..."

Kad je stao govoriti iz njegova se grla začuo grgolj kao da mu je krv navrla na usta. Poriusa su proželi srsi uslijed trzaja i drhtaja i hroptanja i grčenja te po gljivama zaudarajuće spodobe čiji je život doslovce držao u rukama; jer on je bio kadar ugušiti ga prije no što bi ijedna od prisutnih žena shvatile što se događa.

Ali zašto je ta žrtva prorokovanja odjednom zamuknula, zijući i hvatajući dah? Je li to uzbibano tijelo doista osjetilo prvi titraj nekog katastrofalnog događaja koji nas ima zadestiti za tisuću, ili dvije, ili čak tri tisuće godina? Porius je u tome času morao ne samo obuzdati svoju fizičku snagu da ne povrijedi tog  čudnovatog stvora koji se sada njihao poput divovske trske u Kronovim obalnim močvarama, nego i upotrijebiti svu svoju moć volje da očuva u sebi bilo kakav trag svoje uobičajene ironične hladnokrvnosti. 

"Smiješno! To je baš smiješno!" pomisli, izgovarajući te riječi ispod glasa kao u želji da potvrdi svoju suzdržanost – "Jednostavno smiješno, to da sam ovdje i da grlim ovo čudovište koje zaudara na smrdljivu gljivu koja sliči muškom udu i koje nesmetano pogrđuje sve najmoćnije narode na svijetu, britanski, iberski, britonski i rimski! Odakle li samo dolazi to đavlje kopile? Iz izgubljene Atlantide? Ili je on posljednji Koranjanin koji je uspio izbjeći zatoru Lludda ap Beli ap Manogana? Naziva cara 'priprostim Arthurom', a mene bi po svoj prilici okrstio 'tupoglavim Poriusom'; a njegovo tijelo sve vrijeme zaudara kao da se najeo smrdljivih gljiva, i on ne može hodati bez pomoći one zgodne mlade vještice!"  

Uto prestade objašnjavati sebi svoje osjećaje; ali neizrazivi osjećaji koji su uslijedili nakon te nutarnje bujice potpuno su se kosili sa svime što je upravo rekao. Iako ih je moguće nazvati "osjećajima", to su strogo govoreći bili napola čulni doživljaji; jer su imali veze s ledenim arktičkim dahom koji je uzmućivao zrak i koji je uvijek pratio tu iznimnu osobu kamo god se kretala; i premda se Porius upinjao iz petnih žila da zauzme humorističan stav prema čitavoj situaciji, bio je svjestan neugodne, nezemaljske studeni koja je strujala iz kreature koju je držao u stisku, i koja se doista doimala odgovorom na neku silu izvan ljudskog iskustva.    

"Ali sve je to suviše groteskno!" pomisli. "Ako je Arthur priprost, što sam ja? Veliki medvjed iz Edeyrniona, valjda, čije je jedino oružje mišić. Ovaj je treći među njima kojeg držim u rukama. Prvo onaj smiješni momčić, onda ona vještičja cura, i sada carev savjetnik! Hoće li me takve stvari snalaziti i kad dođem na Anastazijev dvor? Hoću li i njega morati dovoditi u red svojim rukama i stiskovima?" Pod pojačanim naletima vjetra rubovi zastora počeše lepetati i udarati ga po nogama. "Zar je zbilja moguće", pomisli, "čuti vremeniti dah Krona dok puše unazad iz daleke budućnosti?"     

Izraz na licu Myrddina Wyllta, koji se borio da dođe do riječi, izgleda je bio izrazito bolan prizor za lady Gwendydd, jer zastenjavši i ljutito zamahnuvši rukama ona se primakla još bliže Rhunu te mu stala govoriti brže nego prije i još tišim glasom.                    

Udari vjetra u paviljonu u međuvremenu su postali tako snažni da je Porius, koji nije mogao ostaviti nesretnika kojeg je držao u rukama i koji se žacao prekinuti Runov razgovor s plemenitom damom, pomislio obratiti se Nineue da učini nešto po tom pitanju, ali u tom trenutku djevojka se činila odalečenom od svega dok se tako naginjala nad žeravnik grijući ruke, potpuno uronjena u vlastite misli. Izgledala mu je suviše slabo odjevenom da bi bila izložena tako mrzlom vjetru.

"Gdje li se djenuo onaj vražićak Neb?" upitao se Porius, te pomislio kako bi zapravo najprikladnije bilo obratiti se Henogu, koji je sada spokojno sjedio na svom mjestu, prekinuti ga u čitavom tom prtljanju oko svitaka i pigmenata te zatražiti od njega, vječnosjedećega učenjaka, da obuzda taj divljački vjetar. Ali neka puše, i neka djevojka cvokoće!

Doista, u njemu se počeo rađati dojam da je vjetar nešto što dopire do njega kroz vrijeme jednako kao i kroz prostor, nešto što je ovoj vragom gonjenoj Starudiji koju je držao da ne padne donijelo zbiljsku poruku, upravo kao što oni vragoviti Koranjani dobivaju svoje poruke zrakom, jedino što je ova poruka prenesena preko nedokučive granice koja odvaja sadašnji svijet od nerođenih naraštaja, preko valova nebrojenih vjekova u njihovim naizmjeničnim plimama i osekama, kao odgovor na utvarne žudnje i embrionalna nadanja što u toj nestvorenoj budućnosti nisu drugo do uzbudljive priče što ih bogovi pričaju samima sebi.  

Ali ako je Henog u pravu i ako je budućnost potpuno neodređena, onda ne postoji nikakav Udes i nikakva sudbina, bilo pojedinca, nacije ili svijeta. Sve je slučajnost; sve je kaos; sve je anarhija. "Niti sam posve siguran", pomisli, "da i sam radije ne bih da je tako. Slutim da je upravo takvo gledanje na stvari bilo svojstveno divovima Eyrija!"

U tome času na krilima vjetra do njegovih je ušiju doprlo nešto što ga je duboko uznemirilo. U tome je postojalo nešto toliko snažno i toliko zloslutno te je pod utjecajem toga njegov stisak umalo zauvijek začepio tu pukotinu u nepoznato, i zauvijek izgladio ljuske zmije vremena. One večeri kad je bio iniciran u drevne tajne svoga plemena, Porius je bio iniciran i u još opasniju i još stariju predaju, onu svoje bake Indeg i triju sestara Modrybedd. I Rhunu i njemu Einion i Alarch prenijeli su što su naučili od svojih roditelja, određene starodrevne napjeve – tajanstvenije čak i od Mitrinog "Nama, Nama" – preuzete iz onoga što se uvijek spominjalo kao Misterij Kralja-Ribara, seksualnog rituala koji je vodio porijeklo iz Sjeverne Afrike. Uvođen samo u posebnim krizama u njihovoj povijesti, taj je obred bio povlasticom Druida šumskih ljudi koji je jedini imao pravo uvesti, u bilo kojem trenutku, taj "misterij" u uobičajenu ceremoniju Svetkovine jesenskog sijanja; i upravo je jednu od tajanstvenih inkantacija tog divljeg rituala vjetar donio do Poriusovih ušiju.  

Da li ju je čuo i čovjek koga je držao u rukama? Kod Myrddina Wyllta sve je bilo moguće. Ali ako ju jest čuo, da li je shvatio njeno značenje? Ono što zacijelo jest osjetio bila je nagla i žestoka reakcija njegovoga podupiraoca; i možda je upravo ona rasjekla čvor psihičkog otpora koji je dotad sputavao njegovu moć govora. Cijelo se njegovo tijelo nadulo i streslo, i Porius je načas imao dojam da ono što drži, i prema čemu mora biti iznimno nježan i pažljiv, nije čovjek nego cijev ili odušak kroz koji – u strujanju ledenog daha iz same budućnosti čije je postojanje Henog nijekao – dopire neki nezamisliv nagovještaj, nagovještaj koji zbunjuje ljudska osjetila i zgražava ljudski razum. Doista, silina onoga što se sada napinjalo da izađe iz usta izmučenoga proroka bila je tolika te je, dovodeći do slamanja njegova otpora, izazvala takvu tjelesnu napetost i muku da je iz njega izletio, kao iz  žene u porođajnim bolima, razdirući krik pomiješan s neobičnim riječima, od kojih su jedini razumljivi za njegove slušaoce bili više puta ponovljeni slogovi: "Iz zraka – iz zraka!"

Što bi on učinio da ga Porius – sada već potpuno svladavši vlastiti nemir – nije čvrsto držao, nitko od prisutnih nije bio kadar reći. Možda bi istrčao van u noć, dozivajući ona divlja stvorenja za koja je tvrdio da ga jedina razumiju. Naposljetku, međutim, za njegov povratak u normalnije stanje nije bio zaslužan ni Porius niti bilo koja od žena. Nego je to bio upravo Henog sa svojim grotesknim i ustrajnim otporom.

Ne dižući se s mjesta, ali privivši uza se svoj dragocjeni pisaći pribor, dok mu se oskudno pramenje na vrhu šiljate glave raskuštralo u smiješan čuperak sličan vivkovoj kukmi, Henog poče izgovarati, glasom kakavim bi kakav mumificirani egipatski pisar ponavljao riječi što mu ih u pero kazuje Amonov prvosvećenik, dug popis slavnih imena ikad zabilježenih u povijesti Britanije. Popis je sadržavao imena polubogova i kraljeva i bardova i svetaca i zakonodavaca i čarobnjaka; ustvari imena koja su sva prastara sjećanja i duboka istraživanja nekadašnjih Henoga uspjela sakupiti iz prošlosti.          

Osobenost ovoga sadašnjeg Henoga bila je njegova navada da izvješće o svakoj novoj pojavi u svome marnom ljetopisanju započne zazivom tih slavnih imena. U biskupijskoj školi morao je učiti napamet kao što je to morao i Porius; jer takva su ponavljanja bila, možda ne bez razloga s obzirom na njihovu važnost u Egiptu i Kini, vodeća karakteristika britonske hijeratičke poduke, savjesno egzaktne i minuciozno pobožne. Za svaki britonski um, obrazovan ili neobrazovan, svako od tih imena bio je simbol rasne magije i rasne moći, i sadržavalo je u sebi uznemirujuću auru tajanstvenih nagovještaja otkrivenih posvećenima i skrivenih od profanih. Već i sâmo izgovaranje tih imena, iako su njihovi nosioci mogli biti samo ljudi, a ne anđeli, demoni, duhovi ili bogovi, imalo je okultnu moć, moć koja se nakuplja oko svakog vidljivog, čujnog ili opipljivog simbola koji je – svjesno ili nesvjesno – utjecao na um mnogih naraštaja. Činjenica da Henog pjevuši ta imena pripremajući se za pisanje novog poglavlja sastavljenog od laži koje mu je Neb netom ispričao nije, kao što je Porius dobro znao, u sebi imala ništa neobično; no, mladi poglavica nije se mogao otresti dojma da se pod svim tim zlatnim i žutim blistajima, i oko tog žeravnika s usijanom žeravom, stvorio nekakav moćni vrtlog sudbonosne i zastrašujuće napetosti, nešto nalik na kozmogonijsko natezanje između magnetične vuče prošlosti i magnetične vuče budućnosti. 

Ali ubrzo mu je dojadio taj psihički turnir između povjesničara i proroka; i premda je znao da postoji opasnost da se savjetnik sruši na pod ako se udalji od njega, svejedno je pošao zaprijeti nevidljivi uzrok cjelokupne gungule, naime jačajući vjetar. Dok je obavljao taj posao, stegnuvši komad nadute jadrovine među koljenima i pokušavajući ga spojiti s rubom drugog, slobodnog komada, zapitao se nije li možda ovo istjerivanje vjetra, prirodnog elementa koji je u dubini duše volio više i od zemlje i od vatre i od vode, poduzeo samo radi oskudno odjevene Nineue, koja se sada grijala, s izrazom potpune odsutnosti, nad žeravnikom. 

"Ne, ne!" pomisli povlačeći konop i vezujući ga tako da između spojeva ostavi procjep dovoljan da se izvana uvuče ruka ili čak glava. "Ne, ne, to sam učinio za sve žene moga života. Za majku i za tetku Alarch i za sve tri tetke Modrybedd i sve naraštaje majki i maćeha i tetki, unazad sve do argolidske Mikene i berberskoga Marakeša."

Bilo zbog maloprije sklopljenog saveza s Gospodarom Bikova i Psom Vojnika, bilo zbog spontane provale dugo susprezanog revolta, Porius je u tom trenutku imao dojam da su se sve žene Edeyrniona okupile oko njega nalažući mu da zaustavi taj vjetar. Žive žene, mrtve žene, polužive žene, polumrtve žene, žene-sablasti, vukodlakinje, lemurke, lilit-demonke i lamije, sve kao da su nagrnule na njega da zaustavi vjetar. 

Dok je bio tako zabavljen, primijetio je ne osvrnuvši se, osjetio je ne okrenuvši se, da su Gwendydd i Rhun sasvim obuzeti jedno drugime. "Zapiši to u svoje tablice, Henože", pomislio je; "jer to je istina. Kad se muškarac i žena prvi put susretnu nitko – čak ni oni koji su ih poznavali cijeli život – ne može znati što će se dogoditi!" U Poriusovoj svijesti ta su se razmišljanja miješala sa zadovoljstvom izazvanim zadovoljavajućim izgledom četiriju vješto napravljenih uzlova što ih je napravio; zamišljen, odmah ih je isprobao kažiprstom i palcem. "Ne, nikad ne bih pomislio da će stari Rhun biti prvi koji će izdati Bikoubojicu i prijeći na njihovu stranu!"         

Sve se to zbilo u nekoliko časaka, i kad se ponovo okrenuo iznenađeno je ustanovio da je Henogovo neprijateljstvo imalo veoma blagodatan i okrepljujući učinak na savjetnika. Umjesto da svojega protivnika prostrijeli ogorčenim pogledom ili se prezirno okrene od njega, Myrddin Wyllt se ponašao kao da je njihov sukob – koji je Porius doživio kao bitku između dvaju univerzuma – puka razlika u mišljenju, pitanje o tome treba li dopustiti vjetru da puše u šator ili ne. Prorok je sada stajao sučelice Poriusu. Vjetar je uspio utrnuti nekoliko baklji, ali druge, koje su do maloprije ispuštale oblačiće gustog dima, sjale su jarče nego prije. S jedne od njih svjetlost je postrance padala na Myrddinovo lice, ublažujući, dok ga je Porius promatrao, tamnozeleni sjaj njegovih očiju i zakrivajući najbizarnije i najčudovišnije obilježje lica, dojam koji se stvarao da se, zbog njegova niskog čela, njegove vjeđe spajaju i tvore jedno duboko usađeno kiklopsko oko.   

Porius dotad nije primijetio da je u uobičajenim okolnostima Myrddin Wyllt tako pogurena držanja. Ali sada je to uočio, kad se prorok uspravio koliko su mu to leđa dopuštala i počeo gledati, kao kroz njega, prema onom uskom, podrhtavajućem, lelujavom, lepetavom procjepu koji je on s tolikim trudom uspio načiniti protiv daha života. Ali dok je savjetnik zurio u tminu šume kroz taj uzani otvor, Porius je zurio u tminu svoga vlastitog života kroz šupljine savjetnikove lubanje. 

"Ne, neću se pokoravati nikakvim pravilima. Činit ću što mi se bude prohtjelo." Iako se zbiljski tok njegovih misli slabo podvrgavao zakonima jezika, to je ugrubo bilo ono što je Porius iznašao kao odgovor i potvrdu svoje slobode u odnosu prema majci i Morwydd i njihovu neodoljivom utjecaju. Iako je bio siguran da je onaj propuh zaustavio po njihovu nalogu, sada je s jednakom izvjesnosti, pomiješanom s vragoljastim ushićenjem životinje koja otresa kapi kiše sa svoga krzna dok gromovi još muklo odjekuju u daljini, zaključio da bi ga i Morwydd i majka ljutito prekorile zbog toga što se toliko dugo zadržao u društvu tih dama i tih luđaka, u tome zagušljivom šatoru, u trenutku kad se čitavo stanovništvo Edeyrniona diže protiv uljeza i kad se Otajstvo Kralja Ribara osjeća u zraku.

U redu, draga", pomisli, usredotočujući se na svoju zaručnicu; "začas ću se iskobeljati odavde. Ubit ću Colgrima za cara, a onda ću te odvesti u Konstantinov grad gdje ćemo s lakoćom uvjerititi Anastazija da se suprotstavi Papi i kanonizira Pelagija. Da, evo me za koji tren!"

Čim je to izgovorio u sebi začuo je zvuk, koji kao da je imao za cilj pokazati ispraznost njegove misli, teškog životinjskog disanja, te se on ponovo okrenuo prema ulazu u šator. Upravo kroz otvore u procjepu što ih je napravio, ukazahu se dvije neočekivane prilike. Jedna je bila glava sivog konja, druga je bila glava crne krave. Bijaše očito da je pojava tih dviju glava, konjeve nešto poviše kravlje, tog para rogova i para očiju, četvorih bistrih očiju punih ljubopitne začarane živahnosti bila uzrokom dubokog olakšanja Myrddina Wyllta, premda ih je on možda bio namjerice pozvao.     

Powys je u trenu odlučio da nikog neće upozoriti na njihovu prisutnost, jer one su bile zaklonjene od pogleda prorokovom figurom. "Toliko sam se dugo držao izvan svega", pomisli ogledavši krajičkom oka Rhuna i dame, "da ne znam zašto bih odavao sirotanovu tajnu. Čim ih spazi, svatko će odmah otjerati ove njegove nove miljenike. Neću se u ovo miješati."

Zahvaljujući pojavi tih dvaju stvorenja prorok se potpuno oporavio. Ona je ojačala njegovo tijelo i ulila pouzdanje u njegovu dušu. Valjda je on otposlao po vjetru očajnički poziv upućen svijetu života posve različitog od onoga što ga je bio zazvao njegov protivnik, svijetu starijem čak i od divova Eryrija i Cadera, svijetu koji se mogao zazvati bez ikakva popisa znamenitih imena. Pošto je uputio Poriusu kradomičan, napola posramljen, napola zavjerenički osmijeh, Myrddin Wyllt se jednostavno uputio, spokojnim i čvrstim korakom, ravno prema dvjema glavama, sivoj konjevoj i crnoj kravinoj, i kad je dospio do njih stao ih je milovati, jednu lijevom a drugu desnom rukom.

Poriusu nije promaknulo kako su stvorenja na to reagirala: kao da je on netko tko se brinuo za njih i hranio ih od vremena kad su bili tele i ždrijebe. Ustvari, neuglađeni zvuk njihova zadovoljnog brektanja, pomiješan s opojnom slatkoćom njihova daha, na savjetnika je utjecao poput snažnog vina. I sada je njegovo lice dobilo izraz kakav Porius nikad prije nije vidio.  

Taj je čovo doista bio biće mnogostrukih maski i prerušenja. Nije čudo da su ga mnogi kraljevi podložnici nazivali "Myrddin Emrys", a za još mnogobrojnije bio je on "Myrddin Ambrosius", za druge pak "Divlji Pastir". Je li sve to bila svjesna maškarada, suludi niz fantastičnih varki čiji je cilj bio očarati zavedenog vladara? Porius se sjetio dvojbi koje su ga spopale kad ga je prvi put ugledao na splavi. Sjetio se kako ga se dojmio kad je dozvao divlje mnoštvo onoga što je nazivao "moja stvorenja" i zatim ih otpustio zapalivši vatru. Sjetio se onih zapanjujućih riječi o Nineue, i kako se činilo da je načas oslijepio zbog silnog duševnog uzbuđenja. Je li moguće da on zapravo glumi jednu nevjerojatnu ulogu za drugom, u neke vlastite, tajne svrhe?

Ne, ono što je Porius upravo čuo i vidio nije bila gluma. On nije bio samo glumac nego i medij; medij za nevidljive sile. Bilo kako bilo, njegovo je lice sada, pod svjetlošću baklji, poprimilo sasvim nov izraz. To je bio izraz povjerljiva otkrivenja i lukave suzdržanosti u isti mah. To je bio spoj tajanstvenosti i gotovo plačljive iskrenosti. Ali on nije bio nimalo neprirodan. Poriusa je podsjetio na najčarobnije i najneuhvatljivije značajke šume. Podsjetio ga je na travom obrasle staze čija svjetla i sjene čekaju stopala koja su se već odavno pretvorila u prah. Podsjetio ga je na trskom obrasle ribnjake i mahovinom obrasle pećine u kojima prije mnogo vremena pala, odavno truleća debla iz jednog doba u drugo, godinu za godinom polako tonu u sve mekše i sve blaže iščeznuće. Podsjetio ga je na neljudsku tišinu i iščekivanje, i nečujni bestvarni uzdah strpljenja koje nadilazi iščekivanje, uzdah koji bi ponekad čuo kako se diže iz okolnih polja dok je njegov neprijatelj Minnawc Gorsant u ranu zoru govorio Misu za njihovim oltarom u Gaeru. 

Prorok se sada borio sa šatorskim zavjesama. 

"Mogu li vam pomoći, gospodaru?" upita Porius.   

"Poslao sam po njih i želim da uđu."

"Uđu ovamo?"

"Naravno. Zašto ne? To su Mari Llwys i Eigr Mallt. To su moja stvorenja. Ona poznaju mene i ja poznam njih. Eigr Mallt mora biti pomužena a Mari Llwyd mora dobiti svoje slatkiše. Misle da je zora, iako je tek prošla ponoć. Moraju ući."

Pokoravajući se svojoj nagonskoj humorističnoj podložnosti, tipičnoj za gorostase, svim ženama njegova života, podčinjenosti autoritetu triju sestara Modrybedd, autoritetu svoje maćehe, svoje zaručnice i svoje prave majke, Porius je pogledao u smjeru lady Gwendydd. Nagonski je tražio osmijeh, mig, znak glavom koji bi mu naznačio što mu je učiniti. Ponovno pripuštanje u taj damski paviljon onoga strašnog vjetra, a da se ne govori o pripuštanju s njime konja Mari i krave Eigr, čin je prema kojem bi, Porius bijaše uvjeren, svaka otmjena žena imala identičan stav. 

No dok se Myrddin Wyllt, koji se rasplevši jedan od vezivnih konopa zavjese bavio rasplitanjem drugoga, Poriusovu je pažnju privukao, u času kad je s modroga prsluka lady Gwendydd prešao pogledom na Nineueine smeđe uvojke i žutozelene sandale, isti onaj u sebe povučeni, opčinjeni izraz u očima mlade žene koji je već bio zapazio. Pogled kojim je Gwendydd gledala Rhuna, koji joj je opisivao nešto s neobičnom otvorenošću, bio je pozoran i ozbiljan; ali Nineuein je bio odsutan i kao obuzet nekim posve osobnim nutarnjim viđenjem. Je li moguće da je ona, pavši u taj trans, doživljavala senzaciju sličnu onome što je on uobičajio opisivati za sebe kao "kavoseniargiziranje"? Ta je pomisao u njemu proizvela neobičan štrecaj, koji mu je bio i suviše dobro poznat, jer on je uvijek bio znak da je njegov erotski živac dotaknuo podražaj na koji je ostatak njegove naravi odbijao odgovoriti; i mogućnost da je taj tajni mentalni postupak kavoseniargiziranja nešto što dijeli s Nineue, bila mu je krajnje neugodna.

Zbog te nelagode odustao je od svake namjere da upozori žene na intruziju onih životinja. "Ma da su i svinje Annwna", pomisli, "ne bih reagirao!" I u žestoku otporu svekoliku ženstvu koje ga je toliko dugo podjarmljivalo obuze ga omraza prema samim oblinama žeravnika, jer ga one podsjećahu na meka despotska ženska tijela, kao i nesnošljivost prema dupinima na kretskome zaslonu, jer imahu repove sirena. Zureći u te predmete, stade očajnički dušom obgrljivati sve što mu život u tom trenutku pružaše. Oh, kakva je greška, pomisli, stalno pokušavati sve razumski dovesti u red i ujednačiti, kad mudrost svakog bića počiva u njegovoj što savršenijoj prilagodbi onom tajanstvenom spletu svrha Prirode sa srećom i slučajem, spletu koji je jedini svijet koji poznajemo.