Najljepša knjiga Biblije je prva. No osobitu vrstu ljepote koju sadrži Postanak, tu najčišću esenciju poetskog pripovijedanja, u njenom najpročišćenijem obliku nalazimo u samo nekoliko poglavlja. To nisu priče o Padu Čovjeka ni priča o Potopu, nego mnogo prizemnije i ljudskije stranice posvećene onim priprostim stanovnicima prvobitne pustinje, likovima živim i izražajnim poput Rembrandtove slike – Abrahamu, Izaku, Sari, Hagari, Rebeki i Raheli.

Doživljaj što ga pruža ponovno čitanje tih upečatljivih i dražesnih anegdota – kratkih epskih pjesama o nomadskom životu – isti je onaj estetski užitak koji doživljava čitalac koji se nakon dugo vremena vraća Ilijadi i Odiseji. Ti hebrejski "minijaturni epovi" veoma se razlikuju od velikih grčkih poema. Napisani su u prozi i vrlo su kratki. No u njima je prisutna temeljna tajna epskoga stila, i dok ih nanovo čita, čovjek ponovo dolazi do uvjerenja da se upravo u tome "epskom" pristupu životu, više nego u bilo kakvim lirskim ili dramskim elementima, otkriva bit najdublje poezije, i da ta najdublja bit poezije nije subjektivna ili impresionistička, nego objektivna i selektivna – nešto što doseže ideal tako što postaje simbolom određenih univerzalnih i vječnih aspekata čovjekova života na zemlji, nešto što ima veze prije svega sa zgoljnom "vječitom pričom" o muškarcima i ženama, očevima i sinovima, braku, jedenju i pijenju, priležništvu, ovcama i govedima, rođenju, starosti, nostalgiji za rodnim krajem te pokapanju svojih mrtvih u svojoj zemlji.

Svi ti odabrani aspekti čovjekova života, u strahovito pojednostavljenim oblicima, istaknuti su u oštrim kontrastima i jasnim obrisima poput sjenki što ih divovske stijene bacaju na pustinjsku pržinu; istaknuti su i intenzivirani pod bistrom, čistom, imaginativnom svjetlosti koja je istovremeno besramno razotkrivajuća i natopljena treperavo ljupkom, oslobađajućom romansom. Samo značajne pojedinosti uobičajena ljudskog života, ništa više – pojedinosti zaustavljene iz tijeka velike struje i prepoznate za ono što jesu: priču, epizode priče, sa svim zgodama i nezgodama čovjekova života na zemlji!  

Malo je Homerovih likova koji su tako živopisni i osebujni kao taj Abraham koji vječito luta sa svojim mnogobrojnim stadima ovaca i goveda i deva i konja i mula i magaraca! Neobičan osobni odnos, nimalo sluganski s Abrahamove strane, između njega i Boga njegovih otaca, isti je onaj koji je postojao između one grčke skitnice i njegove božice mudrosti. Taj prisni dosluh s njegovim Bogom pruža Abrahamu, kao što je pružao i Odiseju, određeno nepokolebljivo pouzdanje u vlastitu zvijezdu koje ga umiruje, snaži i krijepi do kraja njegovih dana. 

Čeznući za djecom i srdit zbog oklijevanja svoga božanskog zaštitnika, Abraham uzima k sebi Egipćanku Hagaru, sluškinju svoje žene. To daje povoda za malu tragikomičnu epizodu. Sluškinja, koja nosi u sebi dijete svojega gospodara – i kako li se samo jasno na tome uskom egipatskom licu nazire izraz rafinirane zlobe! – omalovažila je vremešnu, neplodnu kraljicu toga junačkoga karavanseraja, onako kao što samo Egipćani i Egipćanke umiju omalovažiti!

Trudna je Hagara pobjegla od gnjeva uvrijeđene gospodarice, i uznemireni Bog plemena morao je uložiti osobite napore da je dovede nazad i donekle izgladi stvari. To je postignuo tako što je obećao Sari da će čak i sada, u poodmaklo doba, roditi sina. Na tu vijest kroz nemirni šator prolomio se divlji i neobičan smijeh. No, kad je došlo vrijeme obećanje se ispunilo, i rodio se Izak.   

Smekšan srećom i slabošću, Sarin ton sada se dirljivo mijenja: "I Sara reče, 'dade mi Bog da se nasmijem, i tko god to čuje nasmijat će mi se.' Još doda: 'Tko bi ikad rekao Abrahamu: djecu će ti Sara dojiti! Ipak sina mu rodih u starosti.'"

Izak izgleda nikad nije posjedovao energičnost i žilavost oca Abrahama ili sina Jakova. U mnogo pogleda Izak je najnježniji i najsimpatičniji od triju velikih likova. On se nikad ne čini posve doraslim zastrašujućoj tradiciji koju mora nastaviti. Sve u njemu odaje dojam povučena i sjetna, čak bespomoćna čovjeka. Sa svojim sinom Jišmaelom uza se, lijepim i opasnim poput mladog leoparda, ljubomorna Egipćanka iskosa pogledava na to pomno njegovano starčevo dijete, čije lice kao da je već izmučeno i opterećeno sudbinom preteškom za njegova pleća. A i njezin mladi leopard po svoj se prilici obrecnuo kakvom gorkom ujedicom na to dostojanstveno čedo. Stoga je sluškinja i drugi put bila otjerana. No, "to je Abrahamu bilo nemilo jer i on bješe njegov sin."

Godine su prošle, a Abraham se i dalje potucao zemljom sa svojim stadima. Konačno, u Hebronu u zemlji kanaanskoj, među Hetovom djecom, starica Sara umire. "Potom se Abraham digne ispred svoje pokojnice te prozbori sinovima Hetovim: 'Premda sam ja među vama doseljeni stranac, prodajte mi zemljište za grob među vama, tako da mogu iznijeti svoju pokojnicu i sahraniti je.'" Odgovor što ga je dobio od vlasnika odabranoga grobnog mjesta uzvišen je i dražestan, i u njemu se odražava drevna uglađenost pustinje: "Ne, moj gospodine! Saslušaj mene! Ja tebi dajem poljanu i spilju što je na njoj; darujem ti to pred sinovima svoga naroda. Sahrani svoju pokojnicu."

Ali najposlije se i Abrahamu primaknuo posljednji čas. No njegov sin Izak, mladić sklon samotnim sutonskim lutanjima, još nije imao družicu. Sarin šator ostao je prazan i mladić je neutješno žalovao za majkom. Tada je Abraham pozvao k sebi svojega vjernog slugu, "najstarijeg slugu svoje kuće", i zapovjedio mu da stavi ruku pod stegno te se zakune da će otići u njegov daleki rodni grad u Mezopotamiju i ondje dobaviti ženu za sina njegovih starih dana. 

Sluga je opremio gospodarove deve, usto uzeo mnogo blaga za buduću nevjestu, te pošao na put kroz pustinju. U suton je prispio u Nahor, i tada se zbiva ona jedinstvena scena koja je, poput Odisejeva susreta s Nausikajom, plijenila imaginaciju tijekom tri tisuće godina. Mlada Rebeka spremno prihvaća čudesni poziv. 

Koja djevojka
Danas čita u srcu tako jasno
Kao što je čitala Rebeka dok sjeđaše 
Svečera kraj zdenca pod palminom sjenom?

Zajahavši jednu od Abrahamovih deva nevjesta je bila odvedena ka nepoznatome udvaraču, "djevojka krasna, djevica, koju muškarac nije dirnuo". Knjiga govori o tome kako je ljubazni, idilični Izak izišao pred svoju neobičnu mladu ženu: "U predvečerje iziđe Izak da se prošeta poljem; diže oči i ugleda deve gdje dolaze. I Rebeka podiže oči i kad opazi Izaka, sjaha s deve... I Izak je uvede u šator svoje majke Sare i uze je za k sebi, i ona posta njegova žena; i Izak u njoj nađe utjehu za majčinu smrt."

Njima dvoma rodili su se crvenokosi lovac Ezav i "krotki" Jakov. Zbog nekog tajanstvenog razloga meditativni je Izak više volio svojega sina lovca. Ali lijepa je Rebeka više voljela Jakova. Ona je ulila u Jakovljevu tvrdu i pohlepnu glavu ideju da ukrade očev blagoslov. Ona je pripremila ukusnu kašu koja nije bila od prave divljači "kako je njegov otac volio". Ona je zamotala Jakovu ruke i glatki dio vrata u kožu od kozleta.

Čitajući tu priču čitalac ima dojam da čita jednu od onih intenzivnih tragičnih zgoda u Hardyjevom Wessexu. Jer glasan se i gorak krik oteo iz dubokog srca starijega od tih hebrejskih blizanaca kad je, ušavši pod šator, kleknuo pred oca i otkrio da je njegov blagoslov ukraden: "I mene blagoslovi, oče!"

Otad nadalje, pobjednik u toj beskrupuloznoj obmani pokazuje se najtvrdoglavijim i najosebujnijim od svih triju velikih patrijarha. Nije bez razloga Gospod Bog promijenio njegovo ime u Izrael; jer u tome "krotkom čovjeku koji je boravio u šatorima" gorio je živi plamen sâmoga srca židovske rase, njihova pobožnost, njihovo junaštvo, njihova lukavost, njihova neukrotiva odlučnost. Jakovljev karakter postupno se otkriva s razvojem priče u najmanje tančine, sve dok nam se pred očima ne ocrta i posljednja bora na tom mršavu, zatajnu, strastvenu licu. Kako silovito grabi sve što mu zapne za oko, kako strpljivo i nepopustljivo čini sve što čini, taj nesavladivi i prepredeni sin Izaka ljubitelja "ukusnih obroka" i "večernjih meditacija"!     

I on se uputio u Nahor u mezopotamsku zemlju da si nađe družicu iz očeva naroda. Na putu onamo, jedne noći od kamenja je napravio jastuk za svoju glavu i kad je usnuo ukazale su mu se "ljestve", koje su se uspinjale iz te kamene pustinje sežući sve do zvijezda što su se, sa svojim veličanstvenim arapskim imenima, poput mnoštva očiju nadnosile nad zamračene dine! Kakve li su samo misli morale prolaziti tom proračunatom, usijanom, jednosmjernom glavom, pod njenim bijelim turbanom, da bi pretvorile to samotno kamenje u golemo anđeosko stubište! I onda njegov susret s Rahelom pokraj njezinog zdenca, s Rahelom njegovom sestričnom, kćeri Rebekinog brata, tog promućurnog Sirijca! Kao i u Hardyjevih seljaka, Jakovljevi ljubavnički porivi bili su jednako snažni i nepokolebljivi kao njegova lakomost prema očinskim i božanskim blagoslovima i njegova gramzivost prema stadima kovrčavih ovaca! "Kad Jakov ugleda Rahelu, kćer Labana brata svoje majke i ovce Labana brata svoje majke" – djevojku i ovce ujedanput! – "Jakov se primače i odvali kamen s otvora studenca te napoji stado Labana brata svoje majke."

Ondje, radeći za zahtjevnog i varavog Labana, odslužio je svojih sedam godina kao čuvar njegovih ovaca. Za tu službu, nasamaren od Sirijca, dobio je njegovu stariju kćer Leu umjesto one koja mu je osvojila srce. "Lea je imala slabe oči, a Rahela je bila stasita i lijepa." Zato je još sedam godina služio za tog čovjeka kako bi dobio Rahelu. Konačno, s obje žene i svom djecom koju je dobio s Leom, i s Josipom, jedinim djetetom koje je imao s Rahelom, te sa silnim mnoštvom stada – u čijem mu je stjecanju pomogao Gospod – otpravio se nazad u zemlju kanaansku. Sada je razmišljao samo o tome kako umilostiviti svojega zastrašujućeg brata Ezava; i to je – pomoću svojih stada – uspio učiniti. Kakav li je to bio susret! S kakvom li uzvišeno snishodljivom gestom, kakvom lukavom poniznosti ta mudra čobanska glava poniče pred zbunjenim ratobornim šeikom ukazujući mu na sve čime ga je Gospod blagoslovio! "I Ezav mu potrča u susret i zagrli ga i padne mu oko vrata i poljubi ga i oni zaplakaše. Onda podiže oči i vidje žene i djecu. 'Tko su ovi s tobom?' zapita. On odgovori: 'Djeca kojom je Bog obdario tvoga slugu.'" 

Ali Jakova ipak najradije pamtimo u jednom od onih neobičnih, očajničkih trenutaka kada je on u svome uzvišenom egoizmu hlepio za nečim manje opipljivim nego što su žene ili djeca ili ovce. "Jakov ostade sam. I neki se čovjek rvao s njim dok zora nije svanula... i reče, 'Pusti me jer zora sviće.' Ali on odgovori: 'Neću te pustiti dok me ne blagosloviš.' I onaj ga zapita: 'Kako ti je ime?' I on reče, 'Jakov'... i onaj reče, 'Više se nećeš zvati Jakov nego Izrael, jer si se hrabro borio i s Bogom i s ljudima i nadvladao si' ... i tu ga blagoslovi."

S odlaskom Jakova, grandiozniji, jednostavniji elementi poetske ljepote nestaju iz biblijske pripovijesti. Neki od proroka uzbudljivi su i zapanjujući, neki od kraljeva tragični i simpatični; ali više nikad ne nalazimo, ne, sve do posljednje stranice Svetoga pisma, tu jedinstvenu pastoralnu romansu, to ozračje beskrajne pustinjske zore što sviće nad kamenjem i šatorima i palmama i dubokim studencima, obasjavajući preplanula i zastrta lica tih muškaraca i žena drevnoga doba, čije je potomstvo mnogobrojno poput pijeska na obalama morskim.