Rodney Crowell danas ima pedeset i tri godine. Vrijeme kada je kao golobradi gitaristički wunderkind unovačen u prateći band Emmylou Harris daleko je za njim. Za vlastitu, samostalnu karijeru, potom, nije nikada puno mario. Snimao je što je htio, kada je htio i s kim je htio. I što je na koncu najvažnije, sa svoje dvije povratničke ploče - "The Houston Kid" i novom "Fate's Right Hand" - on nedvosmisleno odbija postati matorim country prdonjom.
Starost nije posao za mlakonje. U glazbenoj industriji to su najuvjerljivije dokazali trubaduri poput Guy Clarka, Terry Allena ili pak Emmylou Harris. Na pragu starosti (tjelesne, ali ne i duhovne, dakako), Rodney Crowell zbraja račune. Zbraja, ali ne zdvaja nad vlastitom prošlošću. Kao što je to učinio na albumu "The Houston Kid", i nove pjesme skupljene pod imenom "Fate's Right Hand" on je zavrtio oko teme djetinjstva i adolescencije, svjestan činjenice da ondje može pronaći odgovore na temeljna životna pitanja. A što sve vidi u retrovizoru svog jurećeg života? Sjeća se vremena kada je sponatno i nekritično prihvaćao "duhovnu utjehu" gdje god bi se ona nudila (sjajna, sjajna "Time To Go Inward": "Jesus & Buddha & Krishna & Minnie Pearl Knew/ To Do Unto Others The Things You Want Done Unto You"), kada je otkrivao "muškarca u sebi" ("The Man In Me"), potom katalogizira pop-kulturnu memorabiliju ("Earthbound": "Tom Waits, Aretha Franklin, Mary Karr, Walter Cronkite, Seamus Heaney, Ringo Starr, Dalai Lama, Charlie Brown..." ), a tek baladom "It's Different World Now" on prekida slijed sjećanja. Naslov govori sam za sebe. Crowell je i jedan do najvećih gitarista u countryju i rocku - savršeno ekonomičan, a po potrebi pravi "predator" (youngovska grmljavina "Riding Out The Storm"). Njegove gitarističke rukotvorine po intenzitetu izvedbe podsjećaju na najbolje trenutke zaboravljenog Lee Claytona (preporučljivi albumi "Border Affair" i "Naked Child").
Čas djetinje naivan i nevin, čas seksualno propulzivan, sjetan, a potom nježno ciničan, album "Fate's Right Hand" mogao bi za country i rock glazbu u dogledno vrijeme postati ono što su filmovi poput Beresfordova "Nježnog milosrđa" ili Reinerova "Ostani kraj mene" za filmsku umjetnost. Suptilno, nepretenciozno i emocionalno savršeno ugođeno djelo, pred kojim se mogu sakriti mnogi "veći", "složeniji", "dublji" umjetnički koncepti. To je ploča majstorski "osjenčanih" motiva i osjećajnih krajobraza, ploča jasne, neposredne, prave trubadurske "bez suviška" poetike. Klasik!
(p.s. popis gostiju: Jerry Douglas, Bela Fleck, Kim Richey, David Rawlings & Gillian Welch itd.)