Pokretački duh filadelfijskih bukača Bardo Pond zove se Isobel Sollenberger, cura nesvakidašnje osobnosti i psihoze, koju je radi lakšeg detektiranja moguće usporediti s Kim Gordon (Sonic Youth), Carlom Bozulich (Geraldine Fibbers) ili čak PJ Harvey. Isobell je doista vrsna flautistica, pa skladbe Bardo Pond mahom počinju podužim introm na akustari i flauti, te njezinim šaptom. Na putu do "pomrčine" (eclipse), međutim, Isobell i društvo dozvole da im pjesme polete previsoko. Kada ostanu bez kisika , tada im niti sonična buka na granici fizičke boli ne može s leđa zbaciti balast pretencioznosti (usput, pjesme su prosječnog trajanja osam-devet minuta). U tom je smislu posebice indikativna zaključna, trinaestminutna skladba "Night On Frogs". Lako je prepoznati da su Bardo Pond nakon desete minute odavno zaboravili što su početkom pjesme naumili. Sve bi to bilo u redu da takvo "otimanje kontroli" ima katarzični učinak na slušatelja. Kako su rezultati upravo suprotni (evo što sam na sebi uočio: zijevanje, tikovi i sl. refleksne radnje, a u konačnici spašavao sam se bjesomučnim prebacivanjem tv-programa), jasno je da su Bardo Pond svojim šestim (ako se ne varam) albumom debelo podbacili i da će u skoro vrijeme morati štošta mijenjati usvojoj poetici. Prethodni album "Dilate" (2001.), premda po mnogo čemu srodan, doimao mi se uvjerljivijim. Jedva za prolaz - dvica.