Istinski urbani nomad, Richard Buckner je dobar dio vlastite lutalačke prirode preselio u svoju diskografiju. Tako mu gotovo svaka ploča ima drugačiji podtekst, radi je s novim ljudima, u novom podneblju. Počeo je kao ordinarni folk-rocker, no kada je čuo remek-djelo skupine Giant Sand "Glum" odlučno je zbacio sa svojih leđa "mitološku prtljagu" rock and rolla i krenuo trnovitim putevima dekonstrukcije glazbenog naslijeđa. Rad s Burnsom i Convertinom kruna je njegove karijere ("Devotion & Doubt"). Blizu tome je i njegov ekskurz u post-rock vode ("Since", nastao u čikaškoj "contemporary" komuni). Nakon toga se preselio u Albertu, Kanada. Ondje su prije dvije godine u improviziranom kućnom studiju nastale pjesme za album "Impasse". Društvo mu je pravila tek nova supruga Penny Jo. "Dents And Shells" s pravom po medijima predstavljaju kao "Impasse II". Po prvi puta u karijeri Buckner rabi model prethodne ploče, "epidermalno" je rekonstruira i krajnji rezultat ne ide dalje o prosječnog. Riječ je o kopiletu "nylon string" folka i indie rocka (u što se uklapa i izbor Mergea kao novog diskografskog udomitelja). Fina uvodna pjesma "A Chance Counsel" ima nezahvalnu ulogu dobrog foršpana nakon kojega slijedi ne baš poticajna albumska cjelina. "Dents And Shells" je "indigo-ploča" kakvu Buckner može snimiti kada se sjeti, da se ona bez naprezanja odslušati, no imam dojam kako nas je više htio podsjetiti na vlastito postojanje, nego što je bio istinski nadahnut. (P.S. U zamku samoprepisivanja zapleli su se i Jesse Harris s novim albumom "While The Music Lasts", te David Eugene Edwards i njegovi Woven Hand. Ploča im se zove "Consider The Birds".)