Evo što nam nudi recentna produkcija. Ploča "From A Basement Of The Hill" (Epitaph) zapravo me i potaknula napisati ovaj tekst. Riječ je o post-mortemu nesretnoga Elliotta Smitha, čija je uznemirujuća smrt potresla glazbeni svijet prije godinu dana. Pjesma "Miss Misery", koju je 1997. skladao za film "Dobri Will Hunting" Gusa Van Santa, nominirana je za nagradu Oscar (nije pobijedila, dakako), a sam Smith pojavio se na dodjeli nagrada svirajući prije Celine Dion. Na stranu sve to. On je svojim taktilnim glasom što se gubi u jedva zamjetnim kadencama oskudnog instrumentarija pokorio neformalne pop krugove i stekao pravu vojsku poklonika u cijelom svijetu (nedavno sam pronašao na internetu pisma fanova iz Venecuele, Čilea, nekih afričkih i azijskih zemalja). Elliott Smith je stvarao novi pop (ili rock, kako vam drago) jezik, a ipak star poput svijeta, "učen kao knjiga i naivan poput rođenja". U glazbu je ušao tiho, no za njim je ostala živjeti legenda. Prije nego što si je rastrojstvu zario nož u srce, on je složio album "From A Basement Of The Hill", mračan, hirovit, rastrzan, pravi poziv u pomoć. Ne ulazi on u red njegovih kreativnih vrhunaca, no pred nama je dojmljiva dnevnička bilješka uznapredovale paranoje. Dok pjesme odmiču, Smithova duša se polagano odvaja od tijela i jasno je kako je on umro i prije nego si je presudio na tako zastrašujući način. Kakva šteta... Shearwater su Jonathan Meiburg te Will Robinson Sheff (iz austinskih Okkervil River), pojačani Thorom Harrisom (bubnjevi, vibrafon) i Kim Burke (bas). "Winged Life" (Fargo) im je već treća ploča i predstavlja ih kao simpatične sociopate zaljubljene u pop zvuk sedamdesetih. Dok su im "braća" Okkervil River ogrezli u neodgovornost, hirovitost i mučenje instrumenata, Shearwater su ozbiljni u svom pristupu. Njihov je skromni, prigušeni "unplugged", prošaran pokojim strujnim udarom niske voltaže, polazište finih, prostranih meditacija. Idealno društvo za dragovoljna izgnanstva u tišinu sobe. Bez rasvjete, molim. Shearwater su čak podijelili i jedan CD s prijateljima Okkervil River (self-titled), dok su potonji prošle godine objelodanili bezimeni split-CD s Julie Doiron. Julie je slatka Kanađanka, nekoć članica hvaljenih Eric's Trip, a unatrag desetak godina kantautorica s cijelim naramkom samostalnih ploča. Nova se zove "Goodnight Nobody" (Jagjaguwar). Doiron je majstorica kućne produkcije. Živi u ruralnoj Kanadi, s dvoje djece i suprugom, slikarom koji je oslikao sve ovitke njezinih albuma (prekrasni su!). Pjesme su joj nježne, jednostavne, bliske folku. Osim što ima bogato spremište uspomena i nikada ga ne skrnavi uzalud, Julie brusi tugu poput dragog kamena, dok iz nje ne zaiskri nada. "Ubodite" ploču s prvim snijegom, nećete požaliti. Hayden je iskusni je trubadur iz Toronta, ima već četiri albuma i znatnu reputaciju u neformalnim rock krugovima (a i šire, miljenik je američkog Rolling Stonea, npr.). "Elk-Lake Serenade" (Loose) njegov je novi kreativni zgoditak. Hayden Desser je, ponajprije, mudar i oštrouman promatrač. Potom on oblikuje pjesme "nalik na život sam". Pokoji duhoviti pasaž samo je "pomast" kojom ublažava prevladavajuću melankoliju. Autor koji je na neki način i prerastao granice "žanra". Poput Billa "Smog" Callahana i Micah P Hinson ne krije kako se ne osjeća najugodnije u vlastitoj koži. Teksašanin Micah je momak s dvadeset i dvije nesretne godine na svojim leđima. Beskućnik je, odbačen od svoje obitelji, dok je neko vrijeme proveo i po zatvorima na američkom jugu. Njegov prvijenac "Micah P Hinson And The Gospel Of Progress" (Sketchbook) stvoren je u Manchesteru, u društvu njegovih teksaških prijatelja - skupine The Earlies (usput, imaju svježu ploču). Karijeru radi mahom u Britaniji. Premda mu se zna omaknuti pokoji "smogovski" trenutak, Micah je u konačnici pametni i baždareni momak koji zna ponuditi razornu istinu u kratkoj i naizgled banalnoj formi. Pravi gospel za lo-fi generaciju. Iz recentne produkcije preporučam provjeriti i slijedeća izdanja: • Devendra Banhart "Nino Rojo" (XL). Njegov drugi ovogodišnji album nešto je tanji od "Rejoicing In The Hands", no iznova potvrđuje Devendru kao majstora fino bizarnih kalambura u kojima se sudaraju folk, ragtime, country and western, pop, blues itd. • Slowblow "s-t" (Mobile). Treći album islandskog dvojca. U poznatoj domicilnoj tradiciji, Slowblow stvaraju snovite i mistične pjesme. One padaju tiho poput prvog snijega. • The Waxwings "Let's Make Our Descent" (Rainbow Quartz). Novi album 60's pop zanesenjaka iz Detroita. Simon & Garfunkel svedeni na "binarni" gitaristički (i komunikacijski) kod. • Will Johnson "Vultures Await" (Misra). Low-fidelity via college rock. Onako kako to rade i njegovi sjajni Centro-matic (Denton, TX). Willov drugi album. • The Good Life "Album Of The Year" (Saddle Creek). Tim Kasher iz skupine Cursive (Omaha u Nebraski). Dopadljiva ploča, pa i više od toga. Kasher imponira smjelošću tema, raznovrsnošću glazbala i vokalno-instrumentalnih ekskurza u druge žanrove. Sada već legendarna etiketa Saddle Creek i dalje je pravi rasadnik kvalitetnih lo-fi izvođača. • Iron & Wine "Our Endless Numbered Days" (Sub Pop). Iza imena Iron & Wine krije se Sam Beam, stanovnik Miamija. Odnedavno otac, Beam je na svojoj prvoj pravoj ploči (ima već nekakvu zbirku demosa od prije godinu, dvije) uspješno hvatao nježne prizore očinstva u pjesme koje zrače nekakvom omamljujućom utjehom, obavijene plavičastom izmaglicom južnjačke gotike. • Sons And Daughters "Love The Cup" (Ba Da Ding). Sons And Daughters su Škoti, ovaj mini-LP im je prvijenac i snimljen je u Americi. Podsjeća na zamišljeni session Smoga, Lou Barlowa i The White Stripesa. U skladu s time Sinovi I Kćeri nude i "hlebinsko" poznavanje instrumenata, ali i primjerenu srčanost u pristupu pjesmama. • James Yorkston And The Athletes "Just Beyond The River" (Domino). Drugi Yorkstonov album producirao je Kieran Hebden iz skupine Four Tet, a iznova ga prate pouzdani slow-motion "dugoprugaši" The Athletes. Ukratko - škotski prvak folky meditacija James Yorkston može "obrisati nos" mnogim otočkim rock "herojima".