R.E.M. su odavno postali veliki band, sa svim dobrim i lošim što ta konstatacija nosi sa sobom. Njihovo se ime tako danas izgovara u istom dahu sa spominjanjem jednih U2 i Metallice. Naravno, to samo po sebi ne znači ništa, i uostalom sami Michael Stipe i ostatak ekipe su sa opakim bremenom svog b(r)anda dugo vremena uspijevali prkosno i uspješno ploviti ćudljivim i prepredenim vodama mainstreama. R.E.M. su istovremeno bili band zbog kojeg je ipak vrijedilo osluškivati program radio stanice i nada da sve nije ipak baš toliko otišlo k vragu. To je bio band kojem smo ne samo zbog nošenja spomenice iz slavne prošlosti oprostili sumnjičavi «Monster», prvi bandov pokušaj vlastitog redefiniranja. Uostalom, kako im i ne bi oprostili kada smo već dvije godine kasnije čuli početak «How The West Was Won And Where It Got Us», te kada smo u nevjerici i u transu nakon više od sat vremena skamenjeni dočekali kraj «Electrolite»? R.E M. su bili najveći i najbolji, a pred nogama su imali novi diskografski ugovor u vrijednosti od 80 milijuna dolara. Sjajan, nepobjediv band koji je nakon 15 godina sviranja snimio ploču života, i kojeg su osim vas sa jednakom žarom slušali vaša 15-godišnja susjeda i Zlatko Gall. R.E.M. su bili dokaz da integritet i talent ipak barem ponekad mogu potisnuti goli marketing u drugi plan. R.E.M. su bili toliko moćni da se nitko nije usudio glasno izreći kako stvari nakon odlaska Berryja iz banda i najavljenog prelaska na «elektroniku» možda ipak neće biti iste. Dobrodošli u 2004. Buck, Mills i Stipe se vjerojatno više niti ne sjećaju da je s njima nekad u bandu svirao i prijatelj Bill Berry. Nakon «Up» slijedio je «Reveal». Stari fanovi sa podsmijehom i sprdnjom diskutiraju da li je izdavanje albuma kao što je «Around The Sun» samo ispunjavanje obaveza iz gore spomenutog astronomskog ugovora. Peter Buck, član samozatajnog banda koji je postao dio glazbene industrije preko odbacivanja njenih regula i tako primjerice odbio svirati turneju kako bi promovirao svoje najprodavanije albume, sada se pojavljuje po tabloidima zbog najjadnijeg i najglupljeg poteza navedenom u obrascu ponašanja ofucane rock zvijezde: pijanstva i ekscesa u javnosti. Michael Stipe umjesto standardno lucidne i enigmatske lirike sada nudi sljedeće stihove: «And who am I? I'm just a guy, I've got a story like everyone.» ili «Open up your eyes. You're so alive.». Ako vam još nije neugodno, stiže još: «I just want to fly. You and I forever.» i «Let my dreams set me free. Believe. Believe.». Sam Stipeov glas više ne dira slušateljeve receptore već zvuči umorno i bezlično, te se jedva vuče kroz pjesme koje su toliko banalne da ne možete pojmiti kako je u pitanju onaj isti band koji je snimio «Green» ili «Life's Rich Pageant». Usput, gostujuća rap dionica bila je loša ideja i u «Radio Song» 1991. godine, a loša ideja i je danas («The Outsiders»). Tamo gdje je «Automatic For The People» bio monumentalno letargičan, «Around The Sun» koji mu je ugođajem najbliži korelat u diskografiji banda, zvuči beživotno i isprazno. Singl balada «Leaving New York» i «The Boy In The Well» u sebi imaju ponešto naboja, no od nekada tako vitalnog, živahnog i neuhvatljivog banda nije nepošteno očekivati više od 10 minuta upotrebljive glazbe po albumu. No, sudeći prema trenutnoj fazi karijere banda, možda je to ipak sve s čim se moramo zadovoljiti. Pozdrav Michaelu i društvu. Bilo je lijepo i ostat ćete mi u predivnom sjećanju. Uvjeren sam da ću i dalje sa sjetom i radošću promatrati fotografije s naših silnih susreta, no sada moram krenuti. Ako vi tvrdite kako još niste umorni, ja si ne mogu lagati. Ja sam umoran. Momci, još jednom vam hvala.