Za razliku od svojih američkih vršnjaka koji svoje nezadovoljstvo, bol, neshvaćanje i neuzvraćenu ljubav uglavnom liječe buntom, oštrinom, mladenačkom samouvjerenošću, prkosom i žestinom engleski mladci skloniji su patnji i zapomaganju. Naravno to je pogled iz glazbenog rakursa unazad dvadesetak godina jer jedan od najboljih patničkih albuma posljednjih godina je svakako Love Is Here dičnih Starsailor (izgrađen na Radiohead temeljima). Toliku količinu podnošenja boli koju isporučuju Starsailor i njihov izvrsni vokal James Walsh teško je opisati. Jednostavno vas nešto tišti u grudima, te slušajući njihov Love Is Here osjećate se nekako kao flagelant koji nezadrživo šiba svoju izmučenu dušu. Svojim drugim albumom Silence Is Easy, kratko rečeno, Starsailor taj ''užitak'' više nisu uspjeli ponoviti. Zglajzali su! ALI (taj čuveni ''ali'' kojem je narod ovog planeta sklon u polemikama kako bi dokazao svoju apsolutnu točnost tvrdnji i stavova) eto ti nekih novih klinaca koji pokušavaju zgrabiti zvjezdano mjesto Starsailor. The Veils su svojim glazbenim izričajem svakako skloni preuzimanju tih visokih sfera, ali (opet ali) u tome su samo donekle uspjeli. Najistaknutija ličnost ovog četveročlanog sastava je Finn Andrews (sin nekadašnjeg klavijaturista XTC i Shriekback Barryja Andrewsa) koji je rastao na Novom Zelandu i sa svojih osamnaest godina se 2001. vratio u London, okupio ekipu i počeo svoju glazbenu karijeru. Pozvao je u pomoć Bernarda Butlera (gitarista Suede) kao producenta u nekoliko pjesama, pustio svoj zanimljivi zapomagajući vokal (vrlo sličan Walshovom), snimio dva singla (koji su i na albumu) te naposljetku dugosvirajući projekt Runaway Found. Tu je uključen i drugi producent Matthew Ollivier čije je pojavljivanje učinilo malu polarizaciju albuma. Njegove pjesme su baladičnije, laganije i slađe za razliku od Butlerovih koje su malo žešća verzija popa. Tako da je album blago neujednačen. No dobro, ja sam možda onaj flagelant s početka teksta tako da su mi draže balade jer Andrewsov vokal u tome dolazi bolje do izražaja i zadire duboko u grudi (plačljive). The Wild Son, Guiding Light (prvi singl iz 2002.) i The Tide That Left & Never Came Back (sviju producent Butler) odišu prvenstveno gitarom, jačim bubnjevima, snažnijim pjevanjem i bržim tempom. Tu se još mogu pridodati More Heat Than Light i The Leavers Dance (producent Ollivier). Izvrsna Lavinia, Vicious Traditions, The Nowhere Man (sviju producent Ollivier), The Valleys Of New Orleans (Butler) i Talk Down The Girl (producent Ken Nelson) su balade. Znam, mnogi će reći da sličnost Starsailorima nije plus nego minus misleći na puko kopiranje zvuka. Ipak ne bih ja to nazvao kopiranjem nego jednostavno sudbinom Finna Andrewsa i njegovog vokala koji je također vrlo kvalitetan i upečatljiv te svojom bojom on najviše povlači paralelu s Walshom. Netko će reći da su im glazbeni ukusi vrlo slični te su i tu paralele. Točno, ali (blaženo ali) sada bih se vratio na sam početak ovog teksta i sklonost ''weltschmerzu'' britanskih momaka (što im je i u tradiciji ili kako bi ljudi s ovih naših prostora rekli,'' to im je u genima''). Finn Andrews je vrlo zanimljiv tip i njegovi The Veils su kvalitetan band. Uvijek se pitam kako se ti mladci, koji tako rano počnu naricati, nose sa teretom života kada ga malo bolje upoznaju. Da li vremenom izgore pokušavajući biti Ikari ? Ili vremenom postaju Don Quijotei pa završavaju razbijenih glava i iluzija. Čini mi se da postajem preosoban. Ne dajte se dečki, samo naprijed, pravite dobre albume jer se i nama onda sunce čini bliže dok sjedimo na ukroćenim vjetrenjačama.