Jolie Holand je jedna od osnivačica fenomenalnog banda Be Good Tanyas. Na njihovom prvom albumu Blue Train je i aktivno učestvovala u dvije pjesme, te ju zbog toga možemo nazvati pokretačicom (možda najbitnijom jer je već kao mala djevojčica bila zaražena ovim starinskim zvukom te ga kao takvog nakon nekog vremena revitalizirala) uspavanog starinskog jazz-blues-appalachian-smoky bar glazbenog stila. Ta autentičnost koju Jolie ima je fascinantna. Jedan je kritičar napisao da jedina stvar koja nedostaje njezinim albumima je krckanje vinila koji se vrti na 78 okretaja. Istina ima tu dodirnih točaka i sa Norom Jones, Gillian Welch, pa čak i sa Holly Golightly, no Jolie Holland ima ono nešto što ju razlikuje od ostalih. Njezin slatkasti nježni glasić, minimalna instrumentalizacija, njezini tekstovi, metlice po bubnjevima i decentni duhači i violina... Sve to sjajno spojeno u cjelinu daje glazbi Jolie Holland ocjenu odlično! Escondida je inače njezin drugi album (prvi Catalpa je izašao u prvoj polovici 2003.). Moram odmah reći da je sa ova dva uratka Jolie stekla vrlo cijenjene obožavatelje kao što su Tom Waits, Nick Cave ili Daniel Lanois. Album sadrži dvanaest pjesama uglavnom Jolienih, ali ima i tradicionala te jedna suradnja sa Samanthom Parton (Be Good Tanyas). Violina, gitara, ukelele i klavir su instrumenti koje Jolie koristi, dok njezini stalni suradnici Brian Miller i Dave Mihaly oživljavaju gitare i bubnjeve (udaraljke). Veliki sam obožavatelj Be Good Tanyas (trenutno miruju zbog majčinstva Frazey Ford) i Po' Girl (suradnja treće članice Be Good Tanyas Trish Klein i Allison Russell, upravo ovih dana izbacili drugi po redu Vagabond Lullabies album) tako da sam oduševljen i cjelokupnim Escondida albumom. Ta fino protkana jazz-blues atmosfera, utjecaji Blind Willie McTella, Billie Holiday i Nine Simone čujni su u svakoj pjesmi albuma. Sascha je pljubavna pjesma koja otvara album i najbolji primjer kako zvuči Jolie Holland. Nježni vokal u stilu gore spomenutih gracija, lagano struganje Mihalyjevih metlica po bubnjevima, decentna truba Are Andersona i čeznutljivi tekst je ono što osvaja odmah po otvaranju. Vrlo je slična i slijedeća sjajna Black Stars. Ako Vas ove dvije pjesme nisu osvojile tu je fenomenalna Old Fashioned Morphine (pod utjecajem konobarenja, medicine i Willie Johnsona !?) koja kao da doziva dobre duhove New Orleansa svojim duhačima i prekrasnim vokalom (Sister, don't get worried cause the world is almost done). Sjajno! Amen je klavirski ljubavni blues, a Mad Tom Of Bedlam (samo s izvrsnim jazz bubnjevima u pozadini) je britanski tradicional. Prava akustično- blueserska je Poor Girl's Blues, dok je Goodbye California nekako tekstualno najslojevitija a glazbeno najbliskija country miljeu cestovnog ugođaja. Nježna Do You? te pomalo arty-psihodelična Darlin Ukelele pokazuju kako Jolie Holland razne utjecaje uobličuje u svoj glazbeni svjetonazor. Damn Shame ima dugački klavirski uvod i upečatljiv ljubavni tekst (...when evening comes around all my senses fly away...). Lil Missy je instrumentalni duet ukelelea i trube. Faded Coat Of Blue je tradicional iz Građanskog rata i kao takva kao da još jednom podsjeća koliko je Jolie Holland ukorijenjena u američko tlo i njezinu bogatu glazbenu povijest. Uvod iz Rally Round The Flag (truba za povečerje čini mi se) nekako u vaše misli šalje sliku Jolie Holland kako čvrsto stoji uzdignute glave pred dignutim američkim glazbenim stijegom dok joj topli kalifornijski povjetarac lagano vije kosu preko lica uz neizbježni zalazak sunca. Album je prava mala riznica prekrasnih pjesama. Nešto najljepše ove godine.