Po svemu epohalnim četvrtim albumom "Southern Rock Opera" (2001.) Truckersi su sami sebi nametnuli nezahvalnu ulogu novih južnjačkih hard-rock mesija. I sam sam, potom, očekivao band koji će se vrtiti u krug, vješto hvatajući vlastiti rep (tj. posežući za rifovima i štosevima s ove, činilo se, neprikosnovene ploče). Kad ono...Najprije je prošle godine eksplodirao izuzetni "Decoration Day", a novim su albumom Drive-By Truckers uistinu nadmašili sebe! Sve što trebate znati o svježim pjesmama Pattersona Hooda i Mikea Coolyja sadržano je pod jasnom i nedvosmislenom firmom "The Dirty South". Ostalo se svodi na slijedeće: neka vas ne zavara njihov izgled zapuštenih rednecksa i neprilična minutaža albuma (14 pjesama, 70-ak minuta), odbacite sve predrasude i uronite u britku južnjačku kroniku Hooda i Cooleya, dio šesti. To je izvještaj bez uljepšavanja iz "crvene Amerike", tzv. "Bush country" (ona postoji nasuprot "plavoj", demokratima okrenutoj Americi, koja dominira velikim gradovima istočne i zapadne obale). Rock and roll mitologija ("Carl Perkins' Cadillac"), izmjenjuje se s lokalnim legendama ("The Buford Stick - the Legend Of Sheriff Buford Pusser" podsjetila me na fabulu Saylesove "Usamljene zvijezde"), u ozračju bijede i siromaštva "plebejskog" Juga ("The Day John Henry Died", "Puttin' People On The Moon, "Tornadoes"). "The Dirty South" je i veličanstvena svetkovina gitara. Više nego na jednoobraznu brijačinu Skynyrda i Allmansa, njihovi masni, gromki i topli rifovi vuku na vatromet gitara s albuma "Ragged Glory" Neila Younga i neponovljivih The Crazy Horse. Remek-djelo. (P.S. Uz "The Dirty South" poslušajte i "The Delivery Man" Elvisa Costella i njegovih The Imposters te koncertni album Jaya Farrara "Stone, Steel And Bright Lights".)