The Microphones sami po sebi ne bi bili toliko spektakularni i uzbudljivi koliko im se imputira od strane indie tiska širom svijeta, da nemaju onu žicu naivne psihotičnosti koju su mnogi simulirali, a koja se samo kod rijetkih (primjerice Neutral Milk Hotel) razvila u svojoj slatko-oporoj raskoši. Naivni primatelj nema mnogo čvrstih uporišta za rigidno i strogo definiranje svojih osjećaja i doživljaja pri susretu sa osobenjakom i zanesenjakom Philom Elvrumom, osovinom The Microphones. Naime, dotični zna generirati frku neslućenih razmjera kada je u pitanju stvaranje mozaika u kojem se gube granice između uznemirujućeg, neiskvarenog, grotesknog i lijepog. Idealno bi bilo pred zvuk The Microphones stupiti kao tabula rasa, prazan bijeli list koji žudi da ga Elvrum i njegova brigada suradnika iscrtaju svim svojim crtarijama. Elvrum na ovom peterokutnom konceptualnom albumu (kao uostalom i na prethodnim izdanjima) često odlazi preko granica i izvan okvira, no ja mu vjerujem usprkos tome i baš zbog toga. Ovdje nema čvrstih ideja i apsolutnih istina i zato se morate potruditi i snalaziti sa vlastitim duhom i maštom. "Mt. Eerie" nije nešto što se može doživjeti rutinskim radom percepcije niti valorizirati uvriježenim mjerilima. Elvrumov (pr)istup je hrabar, pothranjen bizarno-djetinjastim vizijama te najvažnije- neironičan. Zbog toga svi ti silni perkusijski jammovi, loopovi otkucaja srca, zborovi, naricateljski i narativni vokali, gomile instrumenata i još veća gomila isjeckanih dionica pjesama djeluju ljudski ushićeno i iskreno. Elvrum nije genije, no nije niti zanatlija ni muljator. Mislim, to je čovjek koji je po izlasku albuma otišao neko vrijeme živjeti u Norvešku, a band se raspao jer se, kako je sam izjavio, raspao i on sam. Kao što sam već spomenuo, ja mu vjerujem. "Mt. Eerie" nije luđački dobar album, ali je poseban. Poslušajte koliko poseban.