Naslušali smo se psihotičnog punk folka ranih Throwing Muses i pomirili se s tim kako nikad nećemo pročitati što je Kristin Hersh na umu, no pretpostavljam da zaista nitko nije mogao očekivati zvučni zid kojeg je kraljica sa svojim pratiteljima podigla na ovom povratničkom albumu. Throwing Muses 2003. ne nastavljaju gdje su stali 1996. i ne osvrću se previše na akustiku Hershove solo karijere. Ova divlja i beskompromisna zbirka je teritorij neprohodnih škrapa, makije i gustiša gdje nema mjesta letargiji i pasivnom «turističkom» uživanju. Throwing Muses imaju impresivnu bazu i manirizam, ali su prehrabri i preiskreni da bi igrali na sigurno. Upravo zbog toga su definicija čiste dinamike ili preciznije i Pirsigovim rječnikom: čiste dinamičke kvalitete. Vrtlozi gitarističkih riffova koji bježe iz takta u takt i migolje iz dionice u dionicu, neukrotive melodije i promjene tempa te energija koja kipti iz ovih pjesama su pravi izazov za slušatelja. Naravno, iz planinarskog iskustva znam da teže dostupna područja i slabije prohodni tereni svakom namjerniku na kraju pružaju mnogo veći užitak od rutinskih posjeta pristupačnijim i pitomijim lokacijama. Ispada kako su sjajni solo albumi Hershove i posljednji albumi Throwing Muses iz prve polovice 90-tih (npr. «Limbo») samo jedna kockica. Probijte se kroz debele opne ovog albuma i složite cijeli mozaik. Kristin, bravo.