*

Strah me je mojih pjesama

Drhte kao zmije

Izvijaju se u mojim rukama

Nemam više kontrole nad njima

A toliko toga bih htio reći

O mojoj patnji

Kao svaki prosječni bijednik

Pisao bih o sebi

Ali nikome nije stalo

Nitko ne sluša

Ja sam si najbolja publika

Vrištim tiho u tišini sobe

Da samo sve stane

Da se okrene natrag

Ubio bih vrijeme

Srećom

Ne tražim pomoć

Ne boj se Bože

Ništa ne očekujem od tebe

Već si mi dao sve

Bijedu, mrak i tugu

U najboljem od svih mogućih svjetova

Što bi tek bilo da nije najbolji

Nego prosječan

Žalujem

Jaučem

Plačem

Ništa se ne mjenja

*

U tri ujutro

U praznom parku

Vidio sam nebesko svjetlo 

Svećenik i đavo hodali su ruku pod ruku

Pitao sam svećenika 

Zar ti je to prijatelj

S osmijehom mi je odgovorio

Bolji nego svi drugi

Vidiš, nastavio je on

Sustav je namješten

I bez obzira što piše

Đavo ima zadnju riječ 

Snebivao sam se i čudio

Onda sam pružio ruku đavlu

On ju je sretno prihvatio

Bila je meka i topla 

Umudrio sam se 

Sada znam da stvari nisu kako se čine

Bog je na nebesima

Ali ovdje đavo ima najtopliju ruku

*

Dječak je bio u vodi

Sam

Zaboravljen od svih

Trulio

A znao sam da je tu šest godina

Od kada sam ga gurnuo

Nije izronio

Gledao me dok je umirao

Više se ne sjećam zašto sam ga ubio

Slutim da to nije zaslužio 

Uz bocu se lakše spava

Ali ti nagrize memoriju

Otimao se

I pod vodom preklinjao

Pokušao me povući dolje

Nije mu uspjelo

Ne plaši me pakao

Neću se pokajati

Bio je takav dan

Učinio sam što sam morao

Sada razmišljam o svojoj smrti

Neće biti ugodno

Naplatit će mi se učinjeno

Makar mi dječak oprostio 

*

Krv pumpa kroz mršavo srce

Iz žila se osjeti miris benzina

Otrov se lije u ruke i noge

A kosti ostaju suhe

A nisam nikada želio da se vratim

Tamo gdje je započelo 

Gdje je prva igla

Zaparala kožu

Put je bio strm

I čudnovato dug

Let niz planinu

Ovjenčan vatrom

A sada znam da je izvan kontrole

Njegova ruka na mom ramenu

Zajahao sam zmaja

S te zvijeri se ne skida

Odriješi me bremena

Moj mili brate u Kristu

Zaklinjem te njime

Zategni mi četiri grama u šutu 

To će biti kraj

Tihi pokop glasnog dječaka 

Crna kronika je sve što očekujem 

Isprati me uz laži svećenika 

*

Sunce se spušta dok ležimo goli

Pitam te što radimo ovdje

A ti mi kažeš, uživamo

Jel ne vidiš

Daleko smo od zgrada, od dima i prašine 

Od ljudi bez duše

I tvornica mesa

Morali smo pobjeći 

Umrli bismo da smo ostali

Znam da mi ne vjeruješ

Ali odbaci sve i vjeruj u mene

A ja sam vidio grad kako gori

Mjesto bez ljubavi i praštanja

Ljudi bez života, a životinje u konzervama

Čudo je da smo se našli

U tom smradu

Neću, neću to pokvariti

Tvoje oči, ta dva svjedoka

Govore mi dosta

Ali ako sada zašutim

Neću ti nikada ništa reći

U nadi da te ne izgubim

Plakat ću tiho

Tisuće riječi 

Mogu reći samo malo

Možda bi bilo dovoljno

Ali sam podvojen

Satkao sam ovu priču od snova i strahova

Želim biti sretan ali ne da ti se predam

Ipak obožavam kad gola izlaziš iz mora

Zažmirim i osjetim tvoj miris

Vratim se natrag kada smo se sreli

Duga kosa i crne usne

Tada si mirisala na sijeno

Muški parfem ti je pristajao

I onda ne žalim ni na tren što sam sve ostavio 

Jer ovdje na plaži moj život počinje 

I završava s tobom

Mokrom kosom

I muškim mirisom