Junački posao nas je izmorio, a naša bolest sustigla kroz stoljeća. Letjeli smo nevoljko natrag u nju, u svoje vrijeme koje će biti više njezino nego naše, sve dok nam ga posve ne preotme. Ivani i meni više nije do pušenja, dišemo teško, kašljemo iz dubine teških haubica, tutnjajući nebom poput tuberkuloznih bogova koji pljuju zaraženu krv na šijačke glave. Njezin bijeli konj je posivio, moj crni nerast pobijelio, lete s naporom, samo što se ne sruše. Oni su porod našeg duha i naša bolest je njihova bolest. Nema više snage u nama, mislimo samo na onaj trenutak, nakon povratka, kad ćemo se dočepati terapije. Usisat ćemo je u sebe očajnički i kukavički, jadni mali miševi, sretni što su se izvukli, nimalo slični junacima duhanskih ratova.

Ali Kihot nas posramljuje. Tužni vitez se ne predaje. Doduše, i on kašlje, on i njegov zmaj hriplju možda i gore od nas, ali i dalje puši, nepokolebljivo paleći cigaretu o cigaretu. Zmaj tetura nebom poput pijanca i nekontrolirano riga vatru. U jednom trenutku sjurio se prema gradu i, kad se već činilo da će se razbiti, ispustio je plameni jezik i vinuo se natrag u visine.

– Zapalio je grad! Sve će izgorit! Nećemo se imati di vratit! I moje pumpice, ajoj majčice draga! – vrisne Ivana, prenuvši me iz jadne malodušnosti u koju sam zapao. Što je to s nama? Bolest! Ma kakva bolest, što može bolest kad je u nama vulkan duha koji žudi za erupcijom! Podbo sam nerasta i ustremio se prema gradu. Kihot je zapalio štalu s konjima i vatra se odatle širila na okolne drvene kuće. Vika i žamor ljudi probija uši, ali žalosno njištanje zatočenih konja ranjava dušu. Zato moj nerast naprije izlije nekoliko obilnih mlazova i ugasi požar u štali, a onda smo krenuli kružiti naokolo s namjerom da presiječemo širenje požara. Ne osjećam, međutim, nikakvo zadovoljstvo, ništa nalik onom osjećaju ispravnosti kao kad smo tukli Turčina. Baš suprotno, ne mogu se oteti dojmu kako radimo nešto sasvim pogrešno. I onda sam, grozničavo gledajući grad, u kojemu više nije bilo tragova turske vladavine, shvatio zašto. Prošla su gotovo dva stoljeća, to je Požega šezdesetih godina XIX. stoljeća. Do tog smo trenutka praktički bili ugasili požar, ostala je gorjeti samo mala potleušica, koju su ljudi krenuli gasiti vodom. Žao mi je, ljudi. Neće moći. Moj nerast moćno puhne u vatru i ponovno razbukta požar, a onda poletjesmo natrag u nebo, praćeni šijačkim kletvama i psovkama. Odande smo gledali kako veličanstveno gori grad.

– Pa jesi ti lud!? Sve će izgorit i di ću ja, di ću onda ja!?

– Ne brini se, draga, bit će grada. Ali da sam ugasio požar, učinio bih nepopravljivu štetu za hrvatsku književnost.

– Ma jebe se men' za književnost! A i za tebe, svinjo bezdušna, ne želim te više nikad vidit! Ubojico! – vikne ona, ne bez histerije, podbovši krvnički svog konja. Nije ona više bila Ivana Požeška u koju sam se zaljubio.

Kad smo, nešto kasnije, nakon što smo posisali svoje pumpice, sasvim lijepo prodisali, vratila mi se želja za životnim radostima te sam poželio prasnuti Ivanu Požešku prije rastanka. Međutim, iako je grad bio na mjestu, baš onako kako sam joj obećao da će biti, ona je i dalje bila nadurena.

– A mogao je i ne bit! – reče ona kad sam joj to spočitnuo.

– A mogla si se i ti rodit s kurcem i bit manje histerična! Ali, eto, nisi!

Ona uvrijeđeno zašuti. Neko vrijeme je ostala tako, držeći tihu misu, a onda se bučno stala spremati za odlazak. Ali odlazila nije. Vadila je stvari iz torbe, mrmljajući si u bradu, i vraćala ih natrag. Nevjerojatno kakvu buku žena može stvarati s minimumom sredstava koja nisu namijenjena proizvodnji buke. Kihot i ja smo je ignorirali, odnosno, ignorirao sam je samo ja, jer Kihot, premda je stajao na zemlji, još se nije bio vratio s nebesa. Jedino on nije uzeo terapiju. I dalje puši. Ali ne kašlje. Čini se, zapravo, da puca od zdravlja.

– A o kakvoj si šteti za hrvatsku književnost pričao gore? – upita me – Jebote, kako mene sve to zanima, promijenio mi se život, viteže moj! Ja b' stalno ovako, ništa drugo više ne želim!

– E, brate, ajd pusti to sad, ispričat ću ti sve drugi put, imam trenutno drugih briga, može?

– Ma može, može, oprosti što te gnjavim, ali šta ću kad me zanima! – reče on grleći me. Nikad me nitko nije tako zagrlio, bio je to izljev čistog prijateljstva, mogao sam na koži osjetiti koliko me taj čovjek voli. Dan-danas ne mogu prežaliti što mu odmah nisam ispričao o njegovoj ulozi u svemu tome. Ali ne možeš razmišljati s kvrgom u gaćama, mislio sam samo o tome kad će se više histeruša smiriti i postati onom Ivanom Požeškom u koju sam se zaljubio. Na kraju mi je dosadilo čekati pa sam, lako je odgurnuvši, krenuo prema gradu, uvjeren da će doći za mnom i da ćemo, nakon što smo se zajedno borili, susret okončati ljubavnom bitkom. Ali nije došla.

Kad sam je opet sreo, rekla mi je da je ipak krenula, ali se predomislila i odlučila to ostaviti za sljedeći put. Ovaj put, doda, pokazujući na vrata zahoda na pulmologiji. Nasmijao sam se s prezirom, otklanjajući ponudu na zahodsku jebačinu. Trebala si odmah znati da nema sljedećeg puta, glupačo, nema ovoga puta, to se moralo dogoditi samo onoga dana, kad si bila veličanstvena Ivana Požeška, a ne mala mišica kakva si sad, koja drhti nad svakim danom svog bijednog života. I kad se samo sjetim da sam zbog tebe izdao brata Kihota, dođe mi da te zamrzim do balčaka. O, kako bih te samo mrzio, kako bih te lijepo mrzio!

– Ali me ne mrziš. Ipak sam ti draga?

– Nimalo. Ali prezir me priječi. I budi sretna što je tako. Kad te ne bih toliko prezirao, moja mržnja bi te sasvim uništila, bila bi prvo što ujutro vidiš kad se probudiš i zadnje o čemu misliš prije nego što usneš, lica tvog muža i tvoje djece imala bi lica moje mržnje, kipio bih iz lonca u kojemu kuhaš, život bi ti postao nepodnošljiv pakao, iako ni sad nije bolji, takav sitničav i nedostojan življenja, samo što ti to, srećom po sebe, ne shvaćaš. Zato odjebi u troskoku, gospođo mišice, i zavuci se u svoju rupu da te više ne gledam!