Klavrno, klavrno, klavrno.
Politika ubija, resnica ubija,
misel ubija, religija ubija,
vse ubija, ubija
človeka.
Srečko Kosovel
Liftu sam prilazio uvijek kao da idem na bunar, popravljajući svoje komande kao da ću osvanuti na displeju nesnimljenog spota… Lift bi uvečer skrolao gore-dolje, po vertikali, sam bi se pokrenuo, ničim izazvan, da ga je tko naručio odozdo, a da l’ sam ja nešto poprčkao iznutra, samo bi pošao uzgonom. I ja s njim. Vrata bi se otvorila, a neonke isplazile smiješak u ponor. Sve je bilo na nivou. Zadnjem. Kao da je, hej, rekao, Surprise! Kao da je feštica. Obično ne bih zalazio u hodnike krila, takozvanih dilatacija, a zadržavajući se, a zadržavajući se, a zadržavajući se u čučnju do svitanja, sa svjetlom bih zore, pogledom oplakivao polumrakom nakađene stanove i sobičke.
Jer, trebali su tu prvo snimati Einstürzende Neubauten, ovako, zar ne? A zatim, poslije njih Pet Shop Boys, oke? Onda je pukao taj balon... Ingleži su, ovako, na kraju odabrali dvorac, a na kraju su Majke tu snimale... Ovako, svi misle da su snimali u garaži, u novom dijelu glavnog grada; ali, to nije istina! Ovako, vi ne znate ni pola mise; pošvenkali su malo fasadu... Ali, spot je realiziran u utrobi spavaonice na šest floorova. Čuo sam da su htjeli snimati u areni, ali im nisu dali.
Tako veseo duh nisam nikad sreo, Lifta, da sam skakao od sreće, makar šćućuren u sebi, kao skakavac, smijući se kao kravata... Iako, obgrljen laktom hipnosa s hipotalamusom, tu na portunu, ispuštao sam sparušene cijuke na D-A-F: čučnut, strpljen, spašen. Tod! Tod dem Faschismus, piše na zidu u bivšoj menzi.
Neubauteni su mi bili baš, ovako, dobar bend. Istina, nisu imali za instrumente, tako da su potkradali gradilišta za miješalice, hidrauliku i anorgansku ambalažu. I, ovako – mešaj! Istina, to se ne sluša, ovako, ali rade doživljaj, rokaju, to šamara po organima. Već su navodno došli pred granicu općine, kad je sirena, ovako, samo sinula izvanredno stanje. Zamisli to, kad su mladi teutonci, s ritualom koji bi domoroce, ovako, posložio u marševski korak, vidli ovu zgradu ovijenu, ovako, njezinom tipičnom maglom. Iz, koje, iz koje, iz koje, onako, probija odsjaj onog zamućenog prozora, dok tour-menadžer nije rekao, Gemma weiter. Jer, lorit, neosvojivo... Još je u to vrijeme, ovako, bilo dosta užurbano, dolje u holu bila je velika recepcija. A, ovako, stojimo tu nadomak luke, ovako, je tu spomen-ploča, jer je baš odavde isplovio – Titanik.
Ma, koji Titanik, koja luka, to je izmišljotina – hladan je glas utrnuo miris lovora. Neubauteni su snimili taj spot u kanalizaciji grada Tokija, “Halber Mensch”. Šta pričaš ti... Miči to ruglo mozga s groblja časnih ilirskih kostiju!
Daaa... Lift je imao, ovako, svoje ispade. Osjetljivi su ti prijelazi. Kao kiša, drži vodu – dok majstori odu... Aktivirao ga je jezik, ono, Made in Germany. To, kad magla oplahne prostor, nisu više ulazili ni dečki s curama na kvikač, a narkosi su, baš, ovako, izbjegavali... Ponašao se, ovako, kao neki butler, odmjerio bi te tih, ovako, razjapljenih vrata, kao sam iris u okomito nakrivljenoj šarenici. Odmjerio bi te, kao kroz Skype video-poziv, zakikotavši se, ovako, kosooko, prijekorom nekog tamo daleko što u čamcu meditira na Jang-Ceu. Ja sam se već uljuljkao u drijemež, ovako, u squat-položaju, je l’? Ovako, bilo mi je ugodno, ali kada se sve iz vertikale bočno prebaci u horizontalu, u istok-zapad, da sad leži, kao couchette-vlak za lijež. A, prohladno doba, da mi se ne treba ni izuvati niti skidati s peta. Ugodno mi je, ovako...
Je, na peti su se okrenuli i Pet Shop Boys. Njih je privukla fama, bukvalno, adria-wave izvođača; Tito se zvao, ono, one-man-band, Roland sintisajzer, dve etaže, plus ritam-mašina. On je proslavio hit, “Marina, Marina, Marina”, koji je napisan bio za ovaj kompleks. Imale su velike svjetske face tu svoje prste. A sad, pogled na to stepenište odozdo, ispod ovog ružnjikavog neba, igra sjenki, oživila je sklad. Kao, crnih i bijelih tipaka, na debelo, tankim prstima, silazeći poput walking bassa, da bi se i crnica rasplinula. Koracima dalje, kraj lovorovog grma dodao sam obol mirisu urina koji se ovdje zadržava. Samo da ne bude sol, jer more smrducka.
Ali... Lift je, ovako, i namćor... Kako bih se ja uljuljkao, bujio-pajio, pritajio, tako bi se on prvo osovio, a ja bih, ovako, ostajao u istom mjestu, nepomičan, usidren. Leđa bi mi, po horizontali ili vertikali, uvijek bila tu, pokrivajući ovaj kutak, a u noge nikako da bi ulazila pripadajuća im težina. Ovako, bez cirkulacije. I tim više mi je k’o psu žao što halovi sintesajzera nikad nisu okitili ove interijere. Jer, ruku na srce što netko voli ili ne, ali ja sam svojeg života ljeta proveo zapravo tu, na Lučici, ovaj potez, ovako, znaš, Šibenik-Primošten. “Marina, Marina, Marina.”
Izišao sam, pomalo, na stepenice, bliže kraja zgrade okrenutog gustišu-zgarištu. Tamo me mjesec mlađak vrbovao da se popnem, vratim na vrh. Odozdo je odašiljalo mošus pokvarene vanilije. A, Tito, legenda, još dok malo nabubri, on je imao ovako dobroćudnu facu. Tako se nekad radio marketing. I za to su znali i jedni Pet Shop Boys. Ali, onda im je puhnuo producent za plan be, da bi mogli napraviti onaj spot s vampirom. Nije im fora. Tako da su se sjatili rađe u dvorac. Tko to više zna, taj britanski humor. Puko im film, k’o balon.
Vidio sam Lifta maločas dolje, motao bih se ispred, ali iz hola – ni makac. Ovako, njegove smo granice jasno postavili. Dogovorili. Nismo se ni pozdravili, ovako, već neko vrijeme nisam ništa uzimao iz njega. Ne da mi se, on te baci u horizontalu, kad mu se hoće, jel. A skrola, pa skrola, ovako, skroz za sebe. Počeo sam skidat cipele, kad ulazim, u čučnju, jer je baš toplije.
Mene to i ne zanima, ali bili su neki dečki i jedna cura, snimili su nešto s mobitelima. Vidjet ćemo već jedan dan što, zasad to stoji u folderu. Pristojni, sve su za sobom pomeli, počistili, čak su uglancali ovo jedno staklo gore na oknu, da imaju više svjetla. Na opasnom mjestu. Bilo je baš kao nekad, kao u “Mene ne zanima”.
Ali, ovaj... Lift, Isuse! Ovako, kad naručiš, dođe ti, ali se na katu taj više ne otvara. Već dulje vrijeme, samo vergla njemački, ali ovako, nitko to ne razumije. Ma, mene ne zanima. Ja sad već gledam na sve to s obale, brodčina je ionako isplovila u vis. Ima neki čudan bioritam, ovako, više se ne vidjesmo. Pa, onda, ovako, s druge obale, šaljive budale, s opasne obale, koju, ovako, zapljuskuju valovi, valovi, strahoviti valovi bijesa, moramo lovice igrati, ovako, jer kad bi ga mogao vidjeti, bježi... Prijelazi su pre, pre, pre, osjetljivi. Bježi!