Novi rad škotskih mladaca koji su svojim briljantnim (zaista zaista briljantnim) albumom "Young Team" prije dvije godine podigli na noge sve koje su mogli podici i napravili pravu pomutnju u glazbenim krugovima (da li ste vi sreli nekoga kome se taj album nije svidio?) se zaista išcekivao s velikom pozornošcu, no moram priznati da je moju sliku pomalo pomutio nepotreban, ishitren i ne-baš-inspirativan EP "No Education = No Future (Fuck The Curfew)" koji se osim poigravanja s dinamikom i peak-search funkcijom na vašim CD playerima nije predstavljao ništa nego li novi dokaz da su se Mogwai stvarno naslušali famoznog "Spiderlanda". No, EP je ipak EP, a album koji se nedavno pojavio je ipak nešto drugo i Mogwai su uspjeli iz svega toga otici neokaljani.
Zapravo, ovaj album ne donosi apsolutno ništa što vec nismo culi i od samog banda: "tužan americki plutajuci zvuk", nježna spora i polusnena plinkanja po žicama pracena pozadinskim funkcionalnim detaljima (trake, zvukovi, klavijature) i sporadicnim uštrcavanjima distorzirane noireštine, letargicne/lebdece i repetitivne melodije koje obavezno u crescendo/decrescendo potenciraju dinamike i tenzije dostižu kulminaciju dramatike, vokal u tragovima, primjerena (ovaj put možda malo prenagruvana i prejaka) produkcija koja podjednaku važnost pridaje samom zvuku kao i onome što se zbiva kada ga nema (znate na što mislim, zar ne?) tako održavajuci koncentraciju slušatelja na visini te elekricnost (no dobro, ovo posljednje je sindrom vremena a ne samo obilježje Mogwai), a i dalje imaju cak i onu dozu ocite autoironije i prividnog nemara (npr. sardonicna uvodna "Punk Rock" u kojoj se ispod nježnog prebiranja po žicama provlaci traka s Iggy Popovim objašnjavanjem punka).
Dalke, zaista ništa novo i to je u redu. Album kao cjelina funkcionira odlicno i moram priznati da su cak i skladbe koje su ponovili sa gore spomenutog EP-a dobro uklopljene u album. Svi smo sretni i zadovoljni i željno išcekujemo novi Mogwai u meduvremenu slušajuci "C.O.D.Y." gotovo svaki dan. Super. Mogwai se nisu nimalo promijenili a vjerojatno se i nece. Stvarno super.
To je sve? Nažalost nije. Istina je da je ovaj zvuk toliko iscrpljen svim post-louisville derivatima i njihovim imitatorima širom svijeta i istina je da je ovakva glazba upala u slijepu ulicu. Upravo bi ovaj album možda mogao biti prikladan testament (ili jedan od testamenata) ovakvom zvuku te samim tim i jedna od posljednjih prilika da se uskoci u ovaj vlak. To što kojekakvi "glazbeni kriticari" koji su odavno izgubili kontakt s realnošcu i koji mahom žive u arhaicnim i "boljim" vremenima upravo s ovim albumom pocinju "otkrivati" suvremenu glazbu dokazuje još nešto osim vece medijske pozornosti koja se pridaje samom bandu, zar ne?
Možda sam samo ja presitnicav ili preoprezan, ali definitivno mislim da ovu plocu treba nabaviti i uživati u njoj ali ne se i zavaravati. Kuda dalje? Iznenadite me, decki. Molim vas, iznenadite me. Želim vam srecu.