TLT su nanametljiv i pitom pop band i oni koji su culi njihov pomalo šupljikav i skrpan ali ipak dojmljiv prvijenac "Beverley Atonale" znaju o cemu govorim. Tu nema brzine, mržnje, gnjeva, ljutnje, crnila, buke, beznada niti negativne energije u bilo kakvim derivatima. Mislim, ova glazba ne zan cak ni za ironiju. Jednostavno, svidjelo se to nekome ili ne, TLT su konstantno suncani i lepršavi. No, u ove protekle dvije godine koliko je proteklo od navedenog albuma, TLT su (što je puno važnije za ovu pricu) sazreli i postali glazbeno uvjerljivi, a ne samo simpaticni i transparentno nehistericni. Ogrnut plaštom zelenila (omot je krcat fotkama clanova banda snimljenih u nekom parku kraj jezera gdje je sve puno lopoca, drveca, cvijeca, trave i ah…), ovaj band je sada definitvno neuhvatljiv i nedostižan kada su u pitanju pastoralane i nježne (ni u jednom trenutku agresivne ili grube) melodije koje su prejasne i predobre a da vam se onako podvucene gudackim i duhackim dionicama odmah ne uvuku pod kožu. TLT su daleko od nasilnog, hladnog, sirovog, "uvrnutog" i mracnog okružja glazbe s kraja devedesetih u kojima su prisiljeni djelovati. TLT kao da nisu odavdje; oni duhom, nevinošcu i naivnošcu prizivaju svoju duhovnu bracu Te Pastels ili Heavenly (ili neki drugi slican koncentrat šecera), a sveopca atmosfera blagosti i spontanosti te nedostatak svake naznake surovosti vraca nas nekih 15 godina unatrag na Novi Zeland, u doba kada neiskvarenost u glzbi još nije trebalo tražiti uz pomoc povecala.
Kako je ono Martin Phillipps jednom rekao: "It's a heavenly pop hit for those who still want it". Evo, dva puta sam potpuno slucajno upotrijebio rijec "heavenly", pa valjda i to nešto znaci: TLT su prozracni, mekani i dobro…moram to napisati - pomalo blazirani, ali zbog toga ne i manje divni.Zapravo: predivni su.