Ljudima iz tvrtke Panasonic je konacno netko prišapnuo da su neka dva finska ludaka našla za shodno da upravo imenom Panasonic imenuju svoj…hm…bend. Uljudne prijetnje sudskim tužbama i slicne ljepote su i ovaj put urodile plodom, te su momci bili prisiljeni promijeniti ime. No, problematika je elegantno i lucidno riješena izbacivanjem slova "a" iz imena. Naravno da su nakon toga album nazvali upravo "A". Vraški me zanima kakomce se zvati njihov treci album.
No dobro, ova godina je Fincima donijela suradnju s jednim drugim psihopatom, Alanom Vegeom (iz neponovljivih Suicide), te ovaj album o kojemu je ovdje i rijec. Pan Sonic su i dalje band kojeg necete preporuciti niti najgorim neprijateljima, no zato cete sami komotno uživati u njihovim novim istraživanjima i otkrivanja odgovora na pitanje kakvi se sve zvukovi mogu dobiti osciloskopima i srodnim napravama. Staticni šumovi, prijeteca zujanja, krcanja, poigravanja s frekvencijama, pištanje i ostali zvukovi pomahnitalih ampera i cijepanja atoma su vec standardni i od debut albuma iz 1996. godine, no ovaj put se, koliko god to nevjerojatno zvuci, na nekim mjestima stidljivo probija zvuk ritam-mašine što je poprilican novitet. Ako decki i dalje nastave s tom komercijalizacijom, možda cemo tako na slijedecem albumu cuti pokoji ton, mislim pravi ton, i to dobiven…npr. s neke oktave sitensajzera.
Dakle, Pan Sonic su i dalje neglazbeni i hermeticni, i dalje su pretenciozni, i dalje ne znaju svirati pa se samo preseravaju, i dalje proširuju granice glazbe, i dalje su kreteni koji se samo dobro zajebavaju, i to dalje nije muzika itd. Sve smo to vec culi. Uglavnom, da skratim: naravno da ovo morate nabaviti.