Iako mi je u principu vrlo teško decidirano govoriti o ovom ili onom "tipicnom" zvuku ili bendu, kada se povede rijec o Bluetip izbor se sam po sebi namece. Bluetip su, naime, klasican i tipican primjer Dischordovog benda: istovremeno živcani, emotivni i rastrzani a vrlo rijetko melodicni. Bluetip imaju jako dobar zvuk ali prosjecne pjesme. I na ovom i na prošlom albumu ("Dischord No. 101", 1996.). Bend su osnovali pocetkom 1995. godine u Washingtonu Jason Farrell (gitara i glas) i Dave Stern (gitara). Njih dvojica imaju i bend sa strane, Sweetbelly Freakdown, sa jednim albumom iz 1997. Najsvježiju postavu još cine Jake Kump (bas) i Dave Bryson (bubnjevi) a "Join Us" je producirao znani J.Robbins, nekadašnji clan (nekadašnjih) Jawbox, a danas u Burning Airlines. Bluetip su, dakle, samo jedan solidan i prolazan punk-rock bend, na trenutke dobar, na trenutke dosadan, a u biti ne previše uzbudljiv i znacajan, doimljuci se tek prosjecnim ucenicima velikih ucitelja, Fugazi, s kojima su cesto usporedivani. A baš su nas ti Fugazi, jedni od najznacajnijih i najboljih punk-rock bendova uopce, nakon prošlogodišnjeg "redovnog" albuma ove godine iznenadili s albumom insrumentala. Rijec je o soundtracku za dokumentarni film "Instrument" kojeg je bend snimio s nezavisnim film-makerom Jem Cohenom. Dvosatni film koji je takoder realiziran u okviru Dischorda, sadrži isjecke s koncerata i turneja te studijske snimke i intervjue iz sada vec dvanaestogodišnje karijere benda. U podlozi filma korištene su ove pjesme iz soundtracka, a rijec je o nerealiziranim demo snimcima i drugim pjesmama koje nikada prije nisu ugledale svijetlo dana. Tako možemo cuti kako su zvucale demo verzije pet pjesama ("Pink Frost", "Arpeggiator", "Floating Boy", "Closed Captioned" i "Guilford Fall") s prethodnog "End Hits" albuma te "Rend It" s "In On The Kill Taker". Od 18 pjesama cak je 14 instrumentalnog karaktera u kojima se Fugazi uglavnom ne približavaju onome što rade danas vrlo popularni "post" ili "out" rockeri, nego ostaju vjerni svojem zvuku dvije gitare, basa i bubnja (najbolji je primjer "Lusty Scripps") te instrumentalima kakve su i do sada prakticirali, a znamo da su na svakoj ploci imali po jedan. Od cetiri pjesme u kojima se javlja glas tek dvije možemo prepoznati kao "pravi" Fugazi: prije svega žestoku "Little Debbie" a nakon nje i laganu "I'm So Tired". Svaki od sedam "normalnih albuma ovoga benda mogao bih okarakterizirati kao svojevrsna remek-djela; "Instrument" je prvi nešto slabiji a kako i nije "normalan" i "redovan" vec neuobicajen i s temeljnom namjenom zvucne kulise za film, onda bih im mogao malo progledati kroz prste i spustiti kriterije. Plus tri ili cetiri, recimo, a i nije bitno, ionako su Fugazi (još uvijek) zakon i Biblija za sve današnje punk-rockere.