Protuteža vrlom madarskom mistiku Beli Hamvasu u svijetu rocka jesu Vic i Marc. Na isti nacin u njihovu radu postoji vjerodostojnost, neraskidiva veza izmedu pjesme i stvaratelja kakvu nalazim u recenicama najplemenitijeg Madara nastalima za vrijeme njegovih beskonacnih šetnji vrtovima i šumama. Otkrila je nehotice dio svega toga Victoria u prošlom fanzinu, dio se crpi iz novih pjesama Dippersa. Ako ih se sluša otvorena srca i mirne savjesti. Drukcije ne ide. Slušatelju naviklom na brojne oblike suvremene (slušne) agresije pjesme poput "Big Old Sign" ili "Custom Detroit Railroad" moraju se uciniti prebanalnima. Kvaka je u necem drugom - one su kao "prežgana juha" (ampren, amper, zafrigana ili kako vam drago) medu rock složencima: jedinstvene, jednostavne, nezamjenjive i - vjecne. Stvar životnog izbora. Mislim da je to to. Ja više i ne znam što bi bez njih. I nemam potrebu (ni volju ni želju) vrjednovati album "Zola & The Tulip Tree" (kakvog li samo imena). Kako se uopce može vrjednovati nešto što je nastalo na slijedeci nacin: navodnjavanje posnog pustinjskog tla, "Lorna Doones Garden", sadnja stabala, "Skip To My Lou", obrezivanje vocaka, "Into The Yard"…
Aldous Huxley je izracunao da se okruženje tišine godišnje smanjuje za 13 i pol kilometara. Vec nije daleko, kaže on, kada ce tišine na zemlji potpuno nestati. Jedna od, za sada, pouzdanih oaza jest Joshua Tree, California. Ondje su se pocetkom ove godine na susret s Victoriom, Marcom i Razzom zaputili John Convertino (Calexico), Eric Heywood (Son Volt), Don Heffington (nekada u Lone Justice) i John Cowherd. Nedugo zatim, tocniji od gregorijanskog kalendara, The Original Harmony Ridge Creek Dippers po treci su se put poklonili ljetu! 10 (deset) pjesama, 27 (dvadesetsedam) minuta. Zar ste sumnjali?