Dakle, naš Matt Suggs nema nikakve veze s grupom Madness. On je nekoć bio polovicom dvojca Butterglory iz Sjeverne Karoline. Prije tri godine objelodanio je svoj prvi samostalni album "Golden Days Before They End". Lakonskim pristupom "on the road" poetici Suggs je pri tome pobrao dosta simpatija. "Zlatni danci" bili su nešto poput ploča sinthy-kameleona Stephina Merritta, no bez sintetičkog predznaka. "Amigo Row" nudi slična užića. Premda je riječ o sjetnijoj, ali i mrvicu slabijoj ploči. Pjesme demodirane, organske, opuštene, fluidne, šmekerske, poput malih, nezavisnih i skromnih replikanata velikih i nedostižnih uzora - The Kinksa (čvršće, gitarske "Calm Down", "Frontier Towne (o Janie)") ili Randy Newmana (klavirske balade "New Year", "Pretty Rain"). Suggs je tipični low-fidelity niskotlakaš. Njegovi aduti nisu ni ekspresija ni virtuoznost. Prije je to "ničime pomućena djetinja dragost, fina osjećajnost i anđeosko strpljenje", rekao bi naš vrli filmski redatelj Petar Krelja. Dopadljivo.