Newyorški Enon su žrvanj kiča plastike i napadnog šarenila, samosvijesti, plesa, frenetičnosti i indie tekovina 80-tih i 90-tih. Očinski band Johna Schmersala, lidera grupe, bio je divlji i mahniti Brainiac, čiju je blistavu karijeru nesretno i naprasno zarezala smrt pjevača Timmy Taylora. Schmersal je post-Brainiac karijeru započeo s nezgrapnim albumom "Believo!", no nakon pretumbavanja postave, Enon su se lani oglasili s odličnim albumom "High Society", jasnom i glasnom izjavom zrelog, potentnog i jakog banda. To je bila ploča na kojoj su Enon uvijek bili nekoliko koraka ispred slušatelja; vratolomna ali staložena vožnja od Talking Headsa preko Pavement do neonskog futura. "Hocus Pocus", nova deklaracija grupe je za crticu opuštenije i manje intenzivno izdanje Johna, Toko i Matt. Otprilike: malo manje divljanja sa instrumentima i puno više pjevanja te oslanjanja na melodije. Primjerice, "Storm The Gates", "Spanish Boots" i "Candy" su prvoklasni i rasni indie pop komadi dostojni... paaa... svakog indie pop banda kojem uopće vrijedi spomenuti ime. Enon se vole igrati sa pjesmom te u mišićnu masu harmonija neprestano ubrizgavaju razno zvukovlje i kristale disonantnosti, no ipak su prepametni i preoprezni, pa to filanje nikada ne skrene u grotesku i prenatrpavanje. Zapravo, zapanjujuće je koliko njihov zvuk s obzirom na korištenje samplera i klavijatura na kraju zvuči rockerski ekonomično. Enon su sada malo usporili i zvuče kao da su pomalo uspavani, te sada možete uhvatiti njihov korak, no to uopće nije loša stvar. 38 ugodnih i odmjerenih minuta još uvijek izuzetno svježeg i pametnog banda.