Jedan je dragi čovjek, govoreci o ovom Lucindinom albumu, citirao francuskog pisca Michela Ulbecka - kurac se uvijek može odsjeci, ali kako zaboraviti da je picka prazna? Teško pitanje, nema šta. Ili, kao što je veliki americki pisac Truman Capote zabilježio, Greta Garbo je na žalopojke jednog svog frienda da mu se cini da mu se smanjuje kurac, odvratila tješeci ga - šuti, kada bih to ja barem mogla kazati za svoju picku. Lucinda Williams bila je gotovo jednako tako explicitna :"Come on and let me taste your stuff/...please come find me and help me get fucked up". Netko bi mogao pomisliti da je to vulgarno. Ne, to je, zapravo, esencijalno. Probajte ostati sami u godinama u kojima masturbacija jednostavno nije dostatan nadomjestak za gladi u kojima sudjeluje I vaša duša. U vremenu u kojemu je zub vremena sve oštriji. Vinjete o praznini osamljenosti. Nehotice sam se sjetio Carverovih pjesama u kojima je bio svjestan da umire, onih posljednjih desetak iz "Nova staza do vodopada", i kako si u jednoj stavlja cigaretu u usta (posveta Tess, rekao je, ona ce se sigurno sjetiti na šta mislim), ili jedne price u kojoj muž i žena stoje pored prozora, vani susjed kosi travu, cuje se da negdje neko dijete vice, i to je to. Lucindina je osjecajnost matematika tog tipa. Netko je jednom rekao da se može daleko dogurati ako se držiš svoga života, bez imitacija, ako si oslonjen na titraj bila koji cujes u sebi, bez naknadnog ontološkog dodatka viška razloga, i da je takvo držanje pocetak duhovnog razvoja. Lucinda preko dvadeset godina izvještava o svom "držanju", i evo je zagnjurene u poetiku sredovjecja, osame, svakodnevlja, uronjene u život s malim ž do guse, a ujedno sa svim nedostacima koji je onemogucuju da taj život ima na valjan nacin. Glazbenici su izvrsni: Charlie Sexton, G. Keltner, Toni Garnier. Nekoc nam je umjetnost pomagala da ne umremo od istine. U meduvremenu smo toliko degenerirali da je istina nazocna još samo u umjetnosti. Album bih preporucio kao melem.