Našu malu glazbenu zajednicu je Genge razmazio. Vecinu albuma objavljenih ove godine slušali smo prije njihova zvanicna objavljivanja, a svakako prije njihova recenziranja po tiskovini, tako da je ta glazba, gomile nje, vec bila smjestena u nama kada smo citali sto su Jere ili Sale, Šiftar ili Zikica napisali o njoj. Takva situacija kao da je emancipirala te tekstove: citao sam ih miran (pa znao sam kako ti bendovi zbilja zvuce!), a osim toga u cd-playeru vrtio se netko posve nov i svjež, o kojemu nisam znao nista osim onoga sto upravo cujem. To je za slušanje glazbe situacija i pol! Nisam znao o albumima, cesto ni o autorima, apsolutno ništa pa ništa nisam ni ocekivao, samo sam uživao u onome sto je dolazilo iz zvucnika. Tocnije receno: slušao sam, a ne usporedivao. I, negdje polovinom kolovoza cuo sam od nekoga da je Genge "skinuo" sa neta polovicu novoga Dylana. Tko god i površno poznaje tog covjeka, znati ce da je to najnormalnija stvar na svijetu da Genge i, recimo, Dylan imaju Dylanov album prije no je on zvanicno objavljen. Tako bi to bilo u idealnom svijetu. Što kaže moj komšija-da sam ja Bog... Ali, stvar se bila malo zakomplicirala, pjesme na netu su izgleda nekakve demo verzije, ili su snimci loši, ili tako nekako, pa smo cekali 11.09. koji je bio dan objavljivanja albuma. Medutim, tvrdofanovski govoreci, iz dosad neutvrdenih razloga veze na Internetu bile su toga dana neko vrijeme preopterecene, a izgleda i da neki serveri nisu radili, tako da je Dylan na koncu "sprzen" sa ori-didi cd-a kupljenog u jednoj od lokalnih trgovina. U posljednji cas, ili su u meduvremenu bakterije recenzija umilile u njezne usi? Nemam pojma, ali album sam preslusavao i preslusavao, cak sam posegnuo za starim, legendarnim albumima iz sezdesetih, sedamdesetih, osamdesetih, pa sam krace vrijeme bio u onoj vrsti transa kada odete na Amazon i narueite posljednju mjerodavnu biografiju autora ... Stilizirano? Redboneovski? Budalasto? Mislim da ne.Ili
ipak da? Sviracki meni je to isto kao i slavni, nagradivani predcasnik, ta, kako su je nazvali, 72-minutna studija o potištenosti, samo što se ovdje uz glazbenu rekapitulaciju relevantnih stilova jos tamo od tridesetih godina proslog stoljeca, uz minus Daniel Lanois, sviraci i izvrsno razsviravaju, pa mi ga je bilo vece uzivanje slusati-ta vibra kao da bez onog (naravno majstorskog ali ipak...) produkcijskog zida lakse stize do uha, ili srca. Boogie, rockabilly, blues, jazz, country, sve je to nekako tu, zajedno, izmijesano rukom covjeka koji se sjeca kako je to bilo kada ti stilovi i jesu bili zajedno u okviru iste glazbene porodice, ili duse velikana kakav je i sam u meduvremenu postao, a kao sto su Son House, Leadbelly, Blind Lemmon Jefferson i ini . Tekstovi. Ne znam kakvi su tekstovi, odusevila me interpretacija, nacin na koji pjeva ili izgovara u pjesmi Mississippi (koja je meni pravi hit), da je sve sto je napravio, zapravo to da je dan duže ostao u Mississippiu, da mu je to jedina greška, ta smjesa neduznosti i nesvjesnosti, kao da svijest i krivica idu ruku pod ruku, ili peta pjesma, koja je blues koji te može pogoditi takvom snagom - sto je možebitna zasluga i vrsnih glazbenika iz ovoalbumske "grupe" (Augie Myers, Charlie Sexton npr.), ali ja bih rekao da se prije svega radi o pjesmama, koje su dobre, svježe, kao da su komponirane od mladca koji je jucer otpoceo karijeru, i koji zadivljen gleda što su radili njegovi predcasnici: zarazni elvisovski ritam poduplanih udaraljki koji otvara album poziv je na glazbeno putovanje, mozda i glazbenu slikovnicu Dylanovim krajem, labudi je pjev umjetnika koji i predobro znajuci sto je kontekstualna ironizacija ipak se suzdržava i ne klice "king is alive!" iako bi mu stajalo i da to kaže za sebe, i da se time nasprda. "Love and Theft" djelo je umjetnika svjesnog svojeg zabavljakog statusa, svjesnog možda i svojih "pravih" nasljednika (posveta Caveu stihom "you funeral, my trial"), koji je izdržao, preživio sve, a narocito vlastite velike trenutke.