Nikada nisam volio Lou Reeda, kao uostalom ni vecinu newyorških umjetnika njegove generacije. Zvucali su mi pretenciozno, akademski, a izgledali kao da žele biti brži od svog repa, ne pametni nego apstraktni, do I preko guše u kojekakvim "konceptima" i zamislima što "divlja strana" jest. Za nekog cuda cudo, na toj pretencioznosti, kao rezultat direktnog utjecaja, negdje i doslovnog obožavanja (Jonathan Richman npr.) izrasli su neki od najboljih autora u rocku uopce (cak i notorni Bono sanja napraviti loureedovsku pjesmu-ali to je valjda ipak nemoguce). Jedan od njih, a uz kojega je gotovo neophodno spomenuti pokojne Velvete, toliko je apartan, nesvakidašnji i svoj da mi je gotovo neugodno što mu je Reed jedan od mogucih uzora (slican stid osjetio sam kada sam cuo da je Hamvas u "Antologiju humanu" stavio Heideggera). Bapski gledano, naravno. Bill Callahan opet je s nama. Kako ono bijaše: mizantropija kao obrambeni mehanizam a ne filozofski stav? Jednostavne pjesme varljiva plošnog ozvucja, hipnoticke ritmike (vec je receno, no da se ponovi: izazivaju tihi trans) i teku kao rijeka ispod cijeg mirnog tijeka plove panjevi. Pa izvolite!