Malo je tko očekivao da će se Cash odvažiti i na četvrti dio svoje posvete Novom svijetu, nakon što je prethodnu ploču otpjevao mukom hvatajući zrak između stihova pjesama Toma Pettyja, Cavea, U2 ili Bonnieja "Princea" Billyja. Silina njegove interpretativne alkemije bila je takva da je "američka trojka" prije koju godinu trijumfirala u brojnim izborima najboljih izdanja (i u mome, dakako). Nije mi poznato pod kojim su okolnostima nastale pjesme za "četvorku" (prije snimanja "trojke" nije mu se davalo puno vremena, bolest je uznapredovala i tek je na nagovor prijatelja Merlea Haggarda pristao ući u studio), no činjenica je da se Cash još uvijek ne da, premda ima tešku upalu pluća i većinu vremena provodi na Jamajci. "American IV..." je ipak slabija ploča. No to je potpuno nevažno. Neke su pjesme, bez obzira na uvjerljivost njegove izvedbe, možda suvišne (poput sjajne, ali ipak odveć svirane "Bridge Over Troubled Water"), dok neke još jednom potvrđuju Cashov uistinu neobičan, lucidan i hrabar izbor iz recentnije glazbene ponude (!?"Hurt" Nine Inch Nailsa, "Personal Jesus" Depeche Modea ili "I Hung My Head" Stinga). Ogljena produkcija Ricka Rubina i Cashov bariton udahnuli su im dah bezvremenosti (koji te bljedunjave pjesme nikako nisu imale). Premda je ploča stara već nekoliko mjeseci, ovo nije okašnjela ili , ne daj Bože, deplasirana recka. Riječ je o coverima za guštanje i lagano upijanje. Uostalom, Johnny Cash jedino to i zaslužuje. On sada ima svo vrijeme na svijetu.