Ne krijem oduševljenje činjenicom da veliki broj mojih rock and roll junaka iz osamdesetih danas proživljava novu autorsku mladost. Čak štoviše, ljude poput Howea Gelba, Chrisa Cacavasa, Stevea Wynna, Michaela Gire, Paula Westerberga i još poneke držim kreativnim jezgrom (i) današnje rock glazbe. Evo još vitalnih oldtimera, čije zadnje ploče, na žalost,uslijed kroničnog nedostatka vremena (ponajviše) nismo predstavili minulih mjeseci. Krenut ću,ipak, s najvećim razočaranjem minule diskografske godine.
Bob Mould "Modulate" (Granary). Nakon što se svih ovih post-Husker Du godina dobro držao (Sugar, solo), Mould je "pukao" u iznenađujućem elektroničkom eksperimentu kojega je nazvao "Modulate". Možda mu jesu korodirale žice na gitari, no pravog opravdanja za ovakav besmisleni poduhvat nema. Njegovi elektronički "juriši " obrnuto su razmjerni gitarističkima – bizarno, sterilno, iritantno, nenadahnuto prebiranje po tipkovnici odbit će svakog štovatelja njegova dosadašnjeg rada, a među poklonicima sintetičkog zvukovlja teško će zaživjeti njegove smušene "sinkope". Ma, što da kažem, jako sam razočaran. (Da, tvrdoglavi Mould čak ima i usporedni projekt Loudbomb. Pogađate, opet tvrdokorne dancefloor orijentacije.)
Grant Lee Phillips "Mobilize" (Cooking Vinyl). Zato je stari prgavac Phillips bezbolno odradio prijelaz na sintetični pop/rock kakav zadnjih par godina solidno prakticira Mark Eitzel. "Mobilize" me u mnogočemu podsjeća na album "Copperpolis" njegovih Grant Lee Buffalo, ploču preciznih produkcijskih rezova, ali ploču s duhom i dušom. Phillips jednostavno "svira svoju pjesmu" i to sve ima itekako smisla. Vrlo dobro.
Peter Case "Beeline" (Vanguard). Caseov valjda deseti album? Nisam slušao hvaljeni "Flying Saucer Blues", no "Beeline" je u najmanju ruku jako slušljiva ploča. Od Casea osobno i ne očekujem puno, pa zato valjda dobivam više. Pjesme poput "Lost In The Sky", "First Light" ili "Gone" jednostavno imaju onu punoću proživljenih iskustava kakvu volim u folku i bluesu, a tu je Case na domaćem terenu. Stari, dobri Wittgenstein vjerojatno nije ni sanjati mogao da ću njegove pretile rečenice usporediti s tamo nekim (naoko) propalim i zaboravljenim folk-prašinarom. Njegova misao da je "svijet sve što se zbiva" u Caseovu bilježenju usputnih "beznačajnosti", na kakve redovito nailazi na svojim lutanjima američkim bespućima, dobiva pravu potvrdu. Caseov folk je više od stihova i nota, to je filozofija življenja kakvu on prakticira već dva desetljeća. Uglavnom izgubljen za suvremenovlje, Case radije okreće glavu i "priča s duhovima" – obrada Van Zandtove "Ain't Leaving Your Love" je izuzetna.Takvih je tipova sve manje i time su sve vrjedniji. Bravo, Peter!
Chuck Prophet "No Other Love" (New West). Uh, "obračun" s ovom pločom odgađam mjesecima, no, evo, voda je do grla i red je barem se spomenuti pjesama koje su se našle u mnogim izborima najboljih prošlogodišnjih izdanja (pogotovo u izborima ljudi iz Hombrea). Prophetove samostalne ploče su odreda solidna izdanja, lako se slušaju, ali ne ostavljaju puno toga za sobom osim čistog užića u dobro skrojenoj neo-tradiciji (koja uključuje i Stonese i folk i blues…). "No Other Love" drugačija je priča. Predstavlja Propheta kao zrelog i cjelovitog autora koji zna sve tajne zanata, ali čije su pjesme po prvi puta u tako velikoj mjeri zaodjenute u blues-habit. A tu je njegov skladateljski talent došao do punog izražaja. Vjerojatno je to najbolja blues-ploča minule diskografske sezone, a i šire. No da ne bi bilo zabune, u Propheta je blues tek polazište. Njegov je lijeni fingerpicking nalik centripetalnoj sili koja sve emocionalne i stilske pojavnosti (folk, rock, čak hip-hop) rotira ka preciznom blues središtu. Poslije pokojnog Rainera Ptačeka, Prophet se nametnuo kao vjerojatno najjači bijeli mesija bluesa modernog doba. Sjajno!