Album "Troubled By The Fire", objelodanjen prošle godine, bio je jasno i nedvosmisleno obećanje da od Laure Veirs možemo očekivati remek-djela. "Carbon Glacier", iskreno se nadam, prvo je u nizu! Producent albuma provjereni je Tucker Martine, čovjek koji je pozlatio ploču "Recklesss Burning" Laurine prijateljice Jesse Sykes, a radio je i s Modest Mouse, Howe Gelbom, Jimom Whiteom itd. "Carbon Glacier", njezin sada već četvrti album, ocijenjen je s pet zvjezdica u časopisima Uncut i The Independent.
"Troubled By The Fire" plijenio je trpkom poezijom gubitništva i apalačijanskom škrtošću (nešto poput trijezne Catpower u društvu Gillian Welch na pozornici "South By Southwest" festivala u Austinu). A "Carbon Glacier"? Pa... ovako nešto još niste čuli. Laura Veirs na osobit i do sada nepoznat način prati slušateljev duševni barometar. Nazovimo to folkom u inverziji. Dobro oprobane stvari ona radi potpuno drugačije. Ondje gdje očekujete refren ona odstupa zbog prelijepo bizarnih inputa na cellu, vibrafonu, organu ili banjou. Osjenčava, pak, poetske cjeline koje bi netko drugi svjesno zanemario. I namjerno kažem poetske, jer Veirsova je pjesnikinja od glave do pete. Odrasla je u planinama Colorada, a danas živi u Seattleu. Gitaru je naučila svirati u Kini. Na sjeveru zemlje, blizu granice s Mongolijom, u depresivnoj tundri ona je obavljala geološka istraživanja s nekolikcinom prijatelja-studenata. U dokolici, zbližila se s jeftinom akustarom. Ta ljubav traje i danas. "Carbon Glacier" je session iznova trijezne Catpower u istraživačkoj postaji na sjevernom polu. Snijeg, led, vjetar, oluja i, nadasve, voda, točnije ocean - to je "Carbon Glacier". "Ocean je posvuda na ovoj ploči", kaže Laura, koja ne krije svoju opsesiju Melvilleovim "Moby Dickom". Svoje pisanje ona naziva "slobodnim plovom", "zimskim pjesmama", "tijekom misli". I sve te prispodobe savršeno pristaju ledenoj ljepoti njezinih pjesama . Ono što mene impresionira pri svakom novom susretu s pjesmama "Snow Camping", "The Cloud Room", "Ice Bound Stream" ili "Wind Is Blowing Stars" jest zapanjujuća činjenica da je prirodu, elemente ona jednostavno pustila u svoju sobu, ostajući do kraja vjerna agorafobičnoj naravi niskobudžetnog folka "dnevnosobne provenijencije" (usput, agorafobija je strah od otvorenog prostora, za one koji to ne znaju, a nisu pogledali "Šibicare" Ridleya Scotta). Ondje je, praćena svojima The Tortured Souls, pjevala s vjetrom, vodom, oblacima i snijegom. Ingeniozna "Rapture" svojevrsni je intermeco u kojemu se nižu sjećanja na drage joj umjetnike-prokletnike Moneta, Matsua Bashoa, Virginiu Woolf i Kurta Cobaina ("Love Of Colour, Sound And Words / Is It A Blessing Or A Curse?"). Odjavna "Riptide", pak, djetinji je, fluorescentni, "nemovski" doživljaj mora, koji svojom neposrednošću i imaginacijom stavlja točku na i jedinstvenog glazbenog i lirskog doživljaja zvanog "Carbon Glacier" ("I'll Float Here With The Shrimp And Brine/ And On My Cheeks And Hair/ The Salt Will Always Shine/ And With This Phosphorescent Map/ A Sailor's Chart, A Mermaid's Hand / Something I'll Find").
I kada već spominjemo najvećeg haiku majstora Matsua Bashoa, evo jedne minijature koja bi se, uvjeren sam, svidjela Lauri Veirs: "Vidio sam prvi snijeg. / Toga sam jutra zaboravio / umiti svoje lice."