Dinko Telećan (1974.) jedan je od bisernih imena suvremene književne scene koje treba čuvati, čitati, njegovati. Pjesnik, prozaik, putopisac i prevoditelj, autor čiji se književni opus od samih početaka razvija oko nekoliko trajnih preokupacija: putovanja, jezika, prirode, filozofije, neprestane potrage za onime što se nalazi „iza“ neposredno vidljivog svijeta. Telećanova poetika izrasla je prije svega iz pjesništva, međutim ona svoju gustoću, metafizičnost, vidovitost, nesmetanu probojnost pronalazi u esejističkim i narativnim knjigama kao što su „Lotos, prah i mak“ (2008.), „Azijska suita“ (2015.). U svojih, čini mi se, sedam dosad objavljenih pjesničkih zbirki, uključujući „Knjigu posjeta“ (2023.), Telećan je oblikovao prepoznatljiv pjesnički glas koji se odlikuje jezičnom suzdržanošću i izražajnom razigranošću. Njegov izraz nikada nije opterećen ornamentalnom metaforikom niti pomodnim hermetizmom, već počiva na dojmu prividne jednostavnosti, dok se ispod površine riječi otvaraju složeni filozofski i egzistencijalni horizonti. I kada poseže, primjerice, za neologizmima, arhaizmima, fonetskim igrama ili neobičnim sintaktičkim rješenjima, oni nikada nisu sami sebi svrhom. Jezična igra kod Telećana ne služi demonstraciji pjesničke virtuoznosti, nego pokušaju da se riječ ponovno približi stvarnosti, da ponovno uspostavi vezu sa stvarima koje imenuje.

Možda se tu baš krije muzikalnost njegove književne riječi. Ritam njegovih rečenica i stihova proizlazi iz unutarnje logike svijeta koji opisuje. Kako je primijetio Marko-Marija Gregorić, kod Telećana je „muzika logos logosa“, svojevrsni „nadlogos“ koji vodi „iza“ slike, prema samoj biti stvari. Takvo shvaćanje jezika vidljivo je u cijelom njegovu opusu, a osobito dolazi do izražaja u prozi, gdje razgranate rečenice poprimaju ritam disanja, hodanja ili riječnog toka. Jedna od temeljnih značajki njegova stvaralaštva jest, već prepoznato, „nomadstvo“ koje nije nipošto turističko ni egzotično. Put nije cilj sam sebi, on je način mišljenja. Indija, Kina, Vijetnam, Argentina ili Maroko nisu egzotične kulise, nego prostori u kojima se propituju univerzalna pitanja ljudskoga postojanja. Zbog toga se njegovo zanimanje za Istok ne može svesti na potragu za „istočnjačkom mudrošću“ ili površnu fascinaciju drukčijim kulturama. Ono predstavlja nastojanje da se, prolazeći kroz različite kulturne obrasce, dopre do onoga što im prethodi i što ih nadilazi. Kada se govori o „nomadstvu“ u poetici Dinka Telećana, to je naprosto traganje za iskustvom bitka, za trenutcima u kojima se čovjek, priroda i jezik ponovno nalaze u izvornom jedinstvu. Tu je Telećan vrlo blizak Hamvasu, taostičkoj misli, zen-budizmu i fenomenološkom iskustvu svijeta. No ta filozofska dimenzija nikada nije izdvojena od konkretnog života. Naprotiv, ona se uvijek ostvaruje kroz svakodnevne stvari, primjerice, pticu koja sleti na ogradu, okus hrane, tok rijeke, kamen u pustinji ili šutnju između dviju rečenica.

Neki dan sam pročitao njegovu friško objavljenu putopisnu knjigu „Tri daljine“ (Profil, Zagreb, 2025.), koja je osvojila nagradu Dijana Klarić za najbolji putopis 2025., a u kojoj pripovjedač opisuje svoje unutrašnje iskustvo boraveći u trima područjima (Vijetnamu, Patagoniji i Maroku) od siječnja 2020. do svibnja 2024. Ovo „putopisnu“ se može smatrati načelnim jer je ona mnogo više od putopisne knjige. Materijali koji čuvaju taj žanr od potpuna raspada jesu oznake datuma i godine boravka u određenoj zemlji, kronološki slijed pripovjedačeva kretanja (dolazak, boravak, odlazak), konkretna geografija, stvarni toponimi, detaljni opisi gradova, krajolika, arhitekture, susreti s lokalnim stanovništvom i njihovim jezičnim karakteristika, kulturne i povijesne činjenice, opisi običaja i svakodnevice itd. Kostur je, dakako putopisni, međutim svi se ti elementi na drugome kraju „pune“ meditacijskim tonom, filozofskim, esejističkim i lirskim diskursom, autobiografskim zapisima, intimnoj obiteljskoj priči. Telećan ne putuje da bi opisao egzotične krajeve niti da bi čitatelju poslužio vodič kroz Vijetnam, Patagoniju i Maroko. Njega zanima nešto drugo, zanima ga što se događa kada se biće izmjesti iz vlastita svijeta i počne promatrati stvarnost dovoljno polako da ona ponovno postane čudesna, da se rastvori ili, kako kaže S. Weil, „razstvori“ u svojoj biti. Većina putopisaca putuje da bi opisala svijet, Telećan putuje da bi mislio svijet. U ovoj knjizi, primjerice, Hanoi vodi prema Brodskom, Cioran prema jezičnom pedaliranju, Bun cha prema taoizmu, Fitz Roy prema ocu, pustinja prema bitku, ptice prema slobodi, rijeka prema prolaznosti. Tri cjeline nisu tek tri geografske udaljenosti. One su tri različita načina gledanja svijeta ili tri različita iskustva svijeta. Trodijelna struktura nije slučajna, a ako i je, nešto je sigurno proradilo u dubini jezika njegova pripovjedača, iznjedrilo veličanstveni kristal. Uostalom, intencija i nije bitna, kako kaže Schlegel, „kritizirati znači razumjeti određenog autora bolje nego je on sam sebe razumio“. Knjigu sam doživio kao duhovni triptih, ona to u svojoj cjelini i pokazuje.

Svijet vode, osjetila i toka.

Vijetnam jest svijet osjetila. Sivilo prelazi u šarenilo, od mirisa hrane, otpada, ispušnih plinova, preko zvuka skutera, mopeda do neprekidnog ljudskog gibanja. Pripovjedač prostor ne razmatra izvana, on ga udiše svim osjetilima. Miris, zvuk, boja i pokret stapaju se u jedinstvenu sliku svijeta, zbog čega njegovi opisi vrlo brzo počnu poprimati ono poetsko. Voda je uvijek negdje u pozadini, ona okružuje i prodire kroz pripovjedačev jezik. Zapravo, ona postaje jezikom, njezino strujno meandriranje diktira tempo govora koji je akumulacijski, zarezi su glavni zastupnici ove knjige, stanke i točke gotovo da ne postoje. Postoje samo tamo gdje im je u duboko ontološkom smislu i mjesto. Sve teče, treba teći, stagnacija jest privid, opsjena, iluzija, san. Predati se Telećanovim rečenicama znači predati se Heraklitovoj vatri mijene, prepustiti se struji života, probati u dubini te jezične vode, bujici motiva, prizora, tonova, bljeskova, slika, nadasve, riječi, primiriti dušu, udubiti se u bit stvari, osvijestiti sklad. Voda se tako u prvom dijelu pojavljuje u bezbrojnim oblicima: jezera, rijeke, mora, kiše, odvodnih kanala, močvare delte Mekonga, Zapadnog jezera, Hoan Kiem itd. U svakoj se stvari odvija jedinstveni ples suprotnosti, svjetla i tame, bijesa, strasti, erosa i spokoja. Tako se u vijetnamskom jelu Bun cha odvija „majstorija (…), jelo u kojem je cijeli svijet i stoga mu nikada ništa ne treba dodati“. Na valovima pripovjedačevih rečenica valja ploviti jer nikada ne znate kada ćete iza neke hridi ugledati magičnu pećinu, neviđeni zalazak sunca ili podvodne tajne. To su rezultati sjajnih Telećanovih digresija, interetekstualnosti (pogotovo dobro interpoliranog njezina citatnog oblika), erudicije koja se ostvaruje asocijativnom logikom koja tako vješto, meko i prirodno upada u temeljni ritam jezika. Dovoljan je motiv da pripovjedač rascvjeta neku priču, mit ili legendu kojom će ontološki zaokružiti malu epizodičnost u kojoj se nalazi: „Jer je na dnu ono što je na vrhu, jer je gore ono što je dolje, i zato ime tog jezera, čija je površina noću obasjana crvenim svjetlom mostića koji vodi do svetišta na jezerskom otočiću…“ Nemojte se iznenaditi ako vas umjesto točke zateče riječ „gong“, zvuk velikog metalnog diska koji proizvodi dubok, rezonantan zvuk. Taj zvuk predstavlja u prvom dijelu prijelome u pripovijedanju, dolazak noći „bez sna“, dolazak noći budnosti: „Noć je tu nešto sasvim drugo, noć u delti Mekonga, u kolibi nas debelim drevnim stupovima u vodi, u nečemu što bi bila tišina da nije koncert zujanja, kretanja, pljuskanja i pucketanja, ali čudno je to, u pozadini svih tih zvukova i glasova snažno se osjeća, maltene čuje se tišina, moćna tišina u koju se ti zvuci zabadaju kao igle u golemi crni jastuk, i što si dulje budan to bolje čuješ i tu strahovitu tišinsku podlogu…“

Svijet književnosti, kulture, pamćenja i intimnosti.

Druga cjelina. Magično prostranstvo. Patagonija koja se u prvi mah čini prostorno najudaljenijom, no zapravo je najintimnija. Ako je Vijetnam prostor osjetila, Patagonija postaje prostor književnosti (Chatwin, Cortázar, Bashō, O. Paz, knjižare, antikvarijati, prevođenje, razmišljanja o jeziku i poeziji), kulture i povijesti (tango, mate, nogomet, useljeničke zajednice, njemačka sela u Argentini, Gauchito Gil, Butch Cassidy, prostor različitih kulturnih slojeva...) i obiteljskog pamćenja. Intelekt, književna kultura vrlo brzo počinje ustupati mjesto snažnijem tragu. Očevu. Između beskrajnih stepa, ledenjaka, kondora, Fitz Roya i Magellanova tjesnaca otvara se priča o davnoj ljubavi njegova oca i Čileanke, koju je prekinulo jedno izgubljeno pismo. Taj autobiografski ulomak nije tek sentimentalna epizoda, to je emocionalni epicentar čitave knjige. Golemi patagonijski pejzaž postaje produžetak unutarnjeg stanja. Pustoš, vjetar, ledenjaci, beskrajne ravnice i južno nebo odgovaraju osjećaju gubitka, čežnje i prolaznosti, ali istodobno otvaraju prostor pomirenja. Najviše me se dojmio prizor Fitz Roya, čije se postupno otkrivanje pretvara u religiozno iskustvo. Planina nije samo prirodni fenomen, ona je objava, trenutak u kojem se čovjek suočava s nečim što ga beskrajno nadilazi. Knjige, knjižare, antikvarijati, Café La Poesía, postaju sveti prostori. Čitanje i pisanje pretvaraju se u hodanje i disanje. Patagonija je prostor jezika, mjesto gdje se osobna biografija, književna tradicija i magični krajolik neprestano međusobno zrcale.

Pustinja bitka, iskustvo slobode.

I sad ono najdublje, najviše, najtiše. Maroko. Marakeš. Svijet pijeska, pustinje koja kod Telećana postaje prostorom najveće punine. Iz daljine djeluje jednolično i nepomično, a izbliza se pokazuje kao beskrajno raznolik organizam u kojem se vječno odvija kretanje, preobrazbe. Ona nije mjesto egzotične mistike, ona je prostor na čijoj se žućkastoj postelji rasipaju riječi, metafore postaju suvišne: „Metafore odnosi pješčana oluja.“ Na njezinu mekom tijelu ostaje nešto Prvotno, Elementarno, nešto što Jest. Zbog toga se u marokanskom dijelu ostvaruje vrhunac pripovjedačeve metafizičke misli. Njegovo razmišljanje o Prvotnome nije teološko ni dogmatsko, ono je iskustveno, osobno. U trenutku kada nestaju imenovanja, sumnje i potrebe za objašnjenjem, ostaje samo čisto bivanje. Ovo nije nikakav bijeg, kako bi ga možda protumačili današnji „aktivisti“, književni sabornici, podizači kojekakvih zastava, ovo je pustinja koja čovjeka vraća ljudima. Potrebno je vratiti se Cjelini, obnoviti „početni položaj“, rekao bi Hamvas. Vraćanje nije vremensko. Nije nostalgija, nije obnova stare metafizike, vraćanje je osvješćivanje vječnoga Sada, moći preobražavanja Prvotnoga zauvijek, skidanje vela s „pomračenog uma“ današnjice: „(…) i onda stiže onaj sljedeći, ključni trenutak, koji je zapravo prvi, vajkadašnji, kada prestaju i imenovanje svake vrste i svaka potreba za njim, kada prestaju i sumnja i odsustvo sumnje, i misao i odsustvo misli, ne ushit, ne ekstaza, ne zanos, nego samo, golo, čisto, do kosti jednostavno jest, jestvujuće jest. I tada se otvori, sine – ne meni, tebi, nekome, nego naprosto sine – da netko ili nešto što se može, ako se još hoće ikako nazvati, nazvati bogom ili Bogom, da je to biće ono najjednostavnije, najdjetinjastije dijete u kojem nema sjene i koje ne baca sjenu i koje ne zna za sjenu, za skriveno, za zatajeno, i tada, u tom času koji nije čas jer već oduvijek jest i bijaše da bude, bivaš baš to dijete, biva bog, ono tek rođeno iz kojeg se sve rađa…“

Tri daljine, tri iskustva, tri perspektive govore o istoj stvari, neprestanoj mijeni. Voda teče, ledenjak se topi, a pijesak se neprestano premješta. Ništa nije trajno, ali upravo u toj metanoji, transfiguraciji bitka, života, kozmosa, Telećan pronalazi ono duboko i trajno. Zato odlomci o Daodejingu, pustinjskim pticama ili jednostavnoj rečenici, „nebo i zemlja nepristrani su“, djeluju kao zaključak čitave knjige. Nakon prijeđenih kilometara pripovjedač ne donosi veliko otkriće, donosi jednostavnu spoznaju da je svijet dovoljno promatrati otvorenim očima i bez želje da ga se posjeduje: „Biti otvorena knjiga. Biti prvi i posljednji i srednji i osrednji čovjek.“ Tri daljine postaju tako tri stupnja jedne unutarnje inicijacije. Sve tri cjeline zajedno tvore rijetko uspjelu sintezu putopisa, eseja, lirike i autobiografije. Telećan je napisao knjigu koja ne poziva na putovanje svijetom koliko na drukčiji način gledanja svijeta. Podsjeća nas da se najveće udaljenosti mjere dubinom pogleda kojim promatramo stvarnost i spremnošću da u toj stvarnosti pronađemo sebe: „A sve to znači ništa ako po povratku s hoda po pustinji ne znaš kako biti s ljudima među koje te je sudbina stavila…“